piše: Dragan Gortan
”Parla italiano?”… Un poco.. odgovorih dižući pogled iz hrpe papira nadajući se da će tu naš razgovor i završiti. Kroz debelo šaltersko staklo na mene je gledao par dobroćudnih očiju. Čovjek je bio možda mojih godina, možda koju godinu stariji ili mlađi, ali trodnevna brada i umor koji je na licu nosio, otežavala mi je da točno odredim.…
Moj ‘tac je dila taklje za vinograd,
Plavo diše
U podnevne ure vjetrovi se sudaraju, žure
Listopad će draga. Prava kišna jesen.
Izmislit ću nešto
Kad ne znam
Za mene je ona crno zlato