Kako da mi snenoj kažeš zbogom
kad se poput samonikle puzavice
željne dodira
pletem tvojim mislima
osluškujem prepoznatljivu melodiju
izvan vremena i prostora…
Tebi, čiji sam uzdah bila, poklanjam stihove
Na zalasku sunca obavijenim tišinom,
nebom se prostrla meka ponjava noći.
Kad galebovi krikom najave odlazak dana,
poželjet ću udahnuti mirise frezija
a ne krizantema.…
Ne, nisu sve oči zagledane
Što se stidiš, visibabo,
svi moji jauci za izgubljenom ljubavi
Kako da mi snenoj kažeš zbogom
I tamo
Kroz ponistru viri dnevun i misecun,
Hromo se tijelo pokriva mrakom
Tebi, čiji sam uzdah bila, poklanjam stihove
Odlučila sam ukrasti pjesmu,