Gledam i slušam pjevicu pticu razmahanih krila
lovi visine iznad planine pa u zelen dol slijeće
opijena pjevom ne kazuje gdje gnijezdo je svila
lahor travke njiše, u jezeru se ogledava proljeće
.…
Razastrlo se predvečerje poput moje nemilosti prema
bacanju mudrosti i iskustva pred sveznajuće
koji ni svoj život ne znaju čitati, a upravljaju svijetom.
Spušteno nebo opija mi oči, otvara dušu.
A u duši sve božanski nijemo, bestjelesno, ustreptalo…
S
Moj je otac volio Hrvatsku
Tiha sam samozatajna čuvarica riječi, samoniklih, plahih,
Jezikom moga naroda
Sve što je ljudsko, sve istine i laži,
Ima jedno vrijeme kad nisi
Gledam i slušam pjevicu pticu razmahanih krila