fotografija i stihovi: Ivanka Cvitan
najteži dio posla je rukama izvaditi srce
višnji
i inače
štoviše radi se o dva kilograma
događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Roko Dobra
SONET XI.
dok se ova mladost tvoga praha sjeća
lijepe će ti ptice sletjeti na njedra
da ti složnim pjevom rasterete pleća
a lađe će dignut visoko sva jedra
u plovidbi žustroj na bespuću snova
tamo gdje se alge na srebrnu tragu
sa zvijezdama sreću i gdje žig vjekova
ne ostavi mrlje na sunčevu pragu…
Ivanka Cvitan, naša nova suradnica u rubrici Poezija
O sebi nemam puno za reći. Rođena sam 1961. u Splitu gdje i živim. SSS-informatičar, radim, 3 djece, objavila nešto 85-te u zajedničkoj zbirci “Ostaje mi poezija”, sad na portalu Strane i Svijet kulture, a inače na blogu i fb.
Pišem otkad sam naučila slova, inače sam znala i pamtiti, sad sve manje. Fotografiram najobičnijim aparatom (canon ixus 120 is), iz gušta, samouka, uglavnom mjesta koja posjećujem i prizore koji me ostave bez daha. Tako i pišem.
-O sebi nemam puno za reći, piše nam Ivanka Cvitan, naša nova suradnica u rubrici Poezija. Ih, nema puno za reći! Pa i ne treba više. Sve drugo će reći njeni izvrsni stihovi i prelijepe, majstorski urađene fotografije.
Dobro nam došla Ivanka, na stranice Hrvatskog glasa Berlin!…
Ivan Babić
izmislio sam bolne točke u sebi
(žlijezde postale kvrge a bore otvorene rane)
da mogu po potrebi posegnuti za patnjom
osvijetlio sam ih lažnim zrikavcima
da mogu skretati na slijepe kolosjeke
ili se verati strmim planinskim klancima
kako bih se opskrbio strahom
pod nekoć zgaslim zviježđem…