Ruža Zubac-Ištuk
Tiha sam samozatajna čuvarica riječi, samoniklih, plahih,
nikad popisanih, u celofan umotanih, kupljenih ni prodanih.
Čuvam ih od sebe za sebe, priučenu tkalju snova u vjenčić stihova,
dok se riječi ne pretvore u izazovnu igru u mojim mislima.…
Jezikom moga naroda
Sve što je ljudsko, sve istine i laži,
Svome
Ima jedno vrijeme kad nisi
Gledam i slušam pjevicu pticu razmahanih krila
Imao si hrapave ruke
Kad se popnem do oblaka bijelih