U pukotine pustih kamenih ulica ušuljala se jesen
I rasula treptave srebrne kapi kiše
Dok pada prvo klonulo lišće
A zaigranu morsku pjenu razbijaju okrutne stijene
Ja sanjam sunce, ljeto i nas
Čujem ti pokrete, čujem ti glas…
Tvoja je odsutnost u mojem životu
Nepoznanica,
Ljubav koja otkucava prazan hod,
Knjiga puna neispisanih bijelih stranica,
Žeđ koja podsjeća žednog da nije svaka
Voda za piće.…
On, tek, jedan je od mnogih kestenova a ipak lijep na svoj osoben način. Poseban je sa svojim čvornatim i presahlim granama i onim drugim gorostasnim, od zdravlja prepuklim.…
Dajem svjetlost očiju nebu za pregršt rose,
snagu prstiju ponirem u plodonosnu zemlju
da niknu čedne dalije iz mojih snoviđenja
i u njihovim uzdasima procvjeta bijelo sunce –
vječno zaljubljena iluzija.…
Rujan ruji,
izvrnula bih samu sebe
Lijepo li je sresti one vedre duše
U pukotine pustih kamenih ulica ušuljala se jesen
Ponovno zvoni školsko zvono,
Tvoja je odsutnost u mojem životu
Kestenu Velikom
Dajem svjetlost očiju nebu za pregršt rose,
teško vrijeme za poeziju