Od svakodnevne škripe zubi i
Na krvavim dlanovima nesporazuma svake vrste
Umoran čovjek umire
A još nije stigao zamirisati mirisom cvijeta
Na rasprodaji ponuđeno
Izokrenutih naopako…
Plačemo jer nemamo gdje izbjeći.
Moramo nositi svoje brige i bol. “Koricu kruva svagdašnjega daruj nama.”
Hoćemo li moći sve to?
Ostajemo sami sa sobom sa svim tim.…
Kao suncokret lice izlažeš podnevnom suncu
Na vjetrometini škropaljicom duha otvaraš oči
Uprežeš misli prema stvaralačkom vrhuncu
Zvono sa tornja u pehar dana još jednu uru toči
Za mene to bijaše posljednja večer na putu života,
Ta jesenja večer bila je smrt moja…
Udarana strahom ustuknula sam pred slomljenim pogledom,
primorala tog čovjeka pronaći sreću u tuđim jutrima.…
Ljubavlju sluđen, prepun moći,