Zimi je, kažeš, najteže
Kiši i srne se nemaju gdje skloniti
Vukovi gladni zavijaju u mraku
Anemičan mjesec viri između oblaka
I nije mu važno to čudno smrzavanje
Kao ni meni dok šutim…
Zvizdan ga ljeti peče,
jesenje kiše bore oblikuju,
mnoge zime zebao, a nikada ozebao,
on povijest ovog podneblja pamti,
izmoren nemirnim stoljećima,
ponekad tuguje,…
Bilo je to buđenje nesvjesno snage krvi,
Nesvjesno izvora nepoznatih osjećaja.
Krv je vrela kolala, vrila u svakoj mojoj pori,
Rušila barijere odgojem usađene
Ali ne i strah od onih koji sigurnost daju,
A očima vrebaju svaki korak…
Ide
Zimi je, kažeš, najteže
Smijao se stonogi
Na kamen sivi
Zvizdan ga ljeti peče,
Sjedim sama pred sobom kao izgubljeno lice pred zrcalom
Odlazak nije kraj
Bilo je to buđenje nesvjesno snage krvi,