Bilo je to buđenje nesvjesno snage krvi,
Nesvjesno izvora nepoznatih osjećaja.
Krv je vrela kolala, vrila u svakoj mojoj pori,
Rušila barijere odgojem usađene
Ali ne i strah od onih koji sigurnost daju,
A očima vrebaju svaki korak…
Dnevni hod, žurba, neprestani (bes)ciljni hod,
postelju prostire utihla noć,
samo ulična lampa budna bdije
dok ispraća zadnjeg prolaznika,
dobro bi mu došao neki ugodan vjetar u leđa.…
Sven Adam Ewin Crtajući po stazi… na časak bješe stao,
Motreći što je bio na stazi nacrtao.
I sinu mu ideja!!! To kaza osmijeh škrti.
I pruži prst i reče: – Idejo, sad se vrti!
ne daj mi bože da kleknem pred tobom na koljena
i počnem puzati
i tako ostanem bez svoje ljudske uspravnice
na samom vrhu veličanstvene piramide kralježnjaka
Odlazak nije kraj
Prhnut će
Bilo je to buđenje nesvjesno snage krvi,
Bože…
Dnevni hod, žurba, neprestani (bes)ciljni hod,
Crtajući po stazi… na časak bješe stao,
Voljela bih te
Za koga zvoniš, Zvončiću,