Ivica Smolec
Plaha je žena što čezne i voli.
Tiha su strasna, neljubljena usta,
poljubac okom blistavim moli.
Jutra bez nje su hladna i pusta!
08 POEZIJA
JEZIK RIJEKE
Adolf Polegubić
i rijeke razgovaraju
one imaju svoj jezik
u večeri su
posebno nježne
kao žene
“NEBO V FARBE JORGOVANA”
Slavica Sarkotić, pjesnikinja, književnica i suradnica i Hrvatskog glasa Berlin, osvojila je 1. nagradu u kategoriji monodrame na 10. recitalu “Stjepan Kranjčić”, Križevci, 1.12.2018.
Slavici čestitamo a nagrađenu monodramu naslova “Nebo v farbe jorgovana”, prenosimo u cijelosti.
tekst: Slavica Sarkotić
Kuhinja.
Stol od grubo istesane hrastovine. Na njemu svijećnjak sa svijećom koja dogorijeva, raspelo, čaša i vrč s vinom.
Starica skida maramu s glave i slaže je na stolu.
Kroz otvoren prozor čuju se cvrčci.
ČOVJEK
TVOJ NEMIR SIDRIM U MOJE OČI
NE ČEKAJ ME, DRAGA
MOJA TAMNA STRANA
BJEŽIM IZ SEBE
Dragica Šimić
Danas bježim iz sebe
Ostavljajući ljušturu nepogodama…
Možda će me srušiti otrovni ubod sjećanja
Što se kroz pukotine vremena provlači
Da umirena u pepeo potonem…
Danas bježim iz sebe
Tražeći zaklon pod kamenom gorskim…
U gluhim školjkama što ne poznaju bol čovjeka,
I što samo o tajnama oceana snivaju……
SAN O BREZI
NE MOŽE LJUBAV U PJESMU STATI
Sonja Smolec
Svi leptiri, leteće ribe, delfini mudri,
makovi opijeni vlastitim sokovima i ljepotom,
mekoća krila golubica što čuva tek izlegle mlade,
sjaj u oku janjeta kad ugleda majčino vime,
šum rijeke ponornice i izvora planinskog,
zimski vjetrovi hladni i tople ljetne kiše,
krik slobode orla u visinama,
rosa s pupoljka nerascvjetanog,
svi oni mogu u pjesmu stati,
samo ljubav sama u pjesmu ne može.