Vinko Pavić
Htjedoh prepričati stoljetnu šutnju
Dubokim glasom
Kao što to pričaju svi odvažni ljudi
U katakombama svojih rasporenih očekivanja.
I poslije toliko godina, strah i prijetnja
Nemaju razumijevanja za priprostu samoću
Moje nutrine
Što mrak i tamu ne probavlja
Niti uz glasne molitve naših mrtvih.
Dok nebo sklapa ruke u očajanje
Na obližnjim potocima, moje oči zrcale
Kasne uzlete usplahirenih ptica
Što slute jata u nastajanju.
Htio sam oprostiti jutra
Crnja od topota neprobavljenih metalnih jezgri
Osvetničke sirove pustoši,
No, i moje ptice odabraše Tuđe tijelo
I sjemenke zasijane
U nepreglednom trajanju naše savitljive savjesti.
Subscribe
0 Comments