Noć o kojoj smo sanjali
mantija je sveca nekog postala
sa očima dubljim od ponora
noć u kojoj smo se poznavali
kao Paris i Helena Trojanska
kao Napoleon i Jozefina…
Iza zaslona vremena – čovjek, hodočasnik, smrtnik. Rodi se, hoda i diše kroz magloviti talog prolaznosti. Sanja o životu i ravnoteži življenja u dubokim brazdama duha i tijela. Sni, oni mu dobro idu. A stvarnost?
Njeguje vlastite istine, svoja unutarnja svetišta i čuva ih kao…
Da imaš smisla, Bože, za malo igre, ja bih
(Dok Ti se gore sporiš sa sinom Isukrstom),
U mašti makar svojoj (jer vidim: Ti ni da bi),
U hladu smokve sjedeć – pozvao Tebe prstom!
.…
Dok jedva čekam da prođe
ova godina bolnih rastanaka
i ispraćam drage na duge staze
s kojih se vratiti neće…
bez predaha da se duša odmori,
tjeskobna a vrlo stvarna…
Pred san dojmio me
