događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Idemo u „Besenwirtschaft“ ili u „Gostionicu Metla.“!
Piše: Josip Mayer
Winnenden/Upravo prije par dana pročitah na ovom portalu tekst pod naslovom“SIROTINJSKI SENDVIČ“.
Bože, koliko sam šnita masnog kruha pojeo u životu! Pomislih, čitajući. Naravno, to me potaklo i na daljnje razmišljanje.
Stvarno se ne mogu ni sam sjetiti, kada mi je netko u hrvatskoj gostionici ponudio kruh i mast na jelovniku, ili krvavicu s kupusom i slanim krompirom ili što drugo od kolinja.…
Riječ-dvije iz uvoda “Veseli se Posavino” u organizaciji berlinskih Brođana
Foto, tekst, obrada i izvedba: Emil Cipar i Sonja Breljak
Gdje je Posavljacima sad kuća, gdje mjesto u kojem će udomiti svoje goste, gdje su plodne njive i šljivici, gdje prela i igranke… gdje je crkva u kojoj će se Bogu pomoliti, a poslije mise uz zvuke šargije i kolo zaigrati!?
Eh, život je to. Ne uvijek lagan i lagodan. I kora kruha često je tvrda.
Odlazili su Posavljaci oduvijek u svijet. Često sa zavežljajem u kojem je friška…
Izrečene čestitke samo su čekovi bez pokrića
Marija Kukić
Sve se vrti u krug. Jedno odlazi i nestaje, drugo dolazi i ostaje. Neprekinuti lanac koji se sastoji od najrazličitijih karika življenja. Tako je i 2013. otišla u nepovrat. Sa sobom je odnijela u naručju sve; lijepo i ružno, veselo i tužno, dobro i zlo, sreću i nesreću, zdravlje i bolest, život i smrt…
Ispraćena je na različite načine i s najraznovrsnijm željama. Netko sa željom da se nešto slično ne dogodi nikada i nikome, netko sa žalom jer je otišla. A kružnica nema početka ni svršetka. Ima samo…
Ćuko mu je platio i svoje i njegovo neznanje
piše: Željko Jelavić
Šezdesetih godina prošlog stoljeća u punom jeku ekonomske, i ine, emigracije, krenuo i Roko iz jedne bosanske zabiti, trbuhom za kruhom, ali i za salamom, mesnim doručkom i ostalim „derivatima“.
Kako se bojao vode i nikada nije naučio plivati, tako ‘Merika nije dolazila u obzir.
Stoga se „otisnu“ Ćirom (malim uskotračnim vlakićem) do Broda na Savi, a zatim pravom „željeznicom“ drito u Njemačku.…
Da bismo ocenili čovekov život moramo pogledati odakle je pošao i gde je stigao
piše: Jelena Stamenković
– Moja je obitelj bila pobožna. Od sedme godine smo išli na vjeronauk. Ko nedjeljom ne ode na misu navečer ne smije izaći. – Priča kuma crkve u Bačkom Gradištu, Ana Jovanović, rodom Banjalučanka.
– Moj otac Jozo Radman je bio bogat, lijep poželjan mladoženja. I mama Katarina je bila lijepa, al sirota. Rano je ostala bez roditelja pa ju je othranio brat. Jednom kad su izlazili iz crkve čežnjivo je rekla prijateljici: Joj, kome li će ovaj biti muž ?…
O Brodu moga djetinjstva 1
piše: Drago Oršić
Pomišljam ponekada da starenje čovjeka približava njegovom djetinjstvu.
Slike koje su davno prošle pokraj nas postaju jasnije, detalji se ponovo pojavljuju, iako bi nekim slijedom trebali biti davno zaboravljeni.
Sjećam se moje Brličke gusto prošarane rupama od bombi, zbog blizine tvornice vagona, ruševina kuća u mojoj ulici u kojoj su tada …
A vlakovi su prolazili i prolazili
napisao: Igor Aračić
Kao po nekakvoj šabloni, započeo mi je još jedan dan, ustaljen i dosadan kao i svi protekli dani. Pješačim, bolje reći vučem, do željezničke stanice jer nemam želje ići na posao koji radim bez volje.
Ali, od nečega se mora živjeti.
Na stanici kao i obično kupim novine i sjedam na klupu čekajući vlak koji opet kasni. Dobro je što nisam nervozan što ću opet…
Soparnik je posno jelo, tradicionalno se jeo (i jede) za vrijeme posta na Veliki Petak, Svi Svete i na Badnjak
napisala: Lidija Žderić
Rane uspomene su mi vezane uz didov komin i onaj poseban miris čađe, pepela i lozovih grančica. Pod gredama komina su se klatili pršuti, pancete i jegulje no ono što se spravljalo na samom kominu bilo je još slasnije – riblji ulov od prethodne noći bačen na gradele, mlada janjetina i kruh ispod peke, ali meni je bilo najmilije kad bi se pravio soparnik.
Soparnik je jelo s područja stare Poljičke republike, a datira još iz doba od prije turskih pohoda na priobalje i Dalmatinsku Zagoru.…
Što je ostalo od grada koji se mijenja do neprepoznatljivosti
(Prvi puta objavljeno 21. kolovoza 2012)
piše: Nina Čuljak
Mostar/ U potrazi za podacima o našoj poznatoj spisateljici Ireni Vrkljan, naišla sam na intervju koji je dala za portal Hrvatski Glas Berlin. Razmišljala sam, prelistavajući masu web stranica na kojima se spominje Irenino ime, kako moja potraga za njenim djelima i podacima podsjeća na onu njenu o Marini Cvetajevoj (Marina ili O biografiji). Način se međutim promijenio. Pretraživanje interneta nosi mnogo manje kretanja, interakcija sa drugima, čovjek se nekako zatvori. …
