Sretao sam je na putu sjećanja
Na uglu porušene kuće stabla
Veselja i plaća dječaka, sebe
U korintu vezanog za jarbol
Svega što još stoji
Jednom nogom u njoj
Drugom ispred sebe.…
Za srce i dušu
ČEKAM
ZUTRA BU KESNO
NOSIJA JE VITAR
Barba Tonči
Rana je ura… svitanje…
sakrila se i poslidnja zvizda…
vrime mi neda mi spati…
Krupne kapi kiše nosija je vitar, dok su one kucale na staru punistru…
Puvalo je… letilo je otpalo lišće, znam, ka da je vitar nosija jesen u moju dušu…
A misto, nekako sneno i tiho, budilo se uz sivilo neba… polagano…
Mišali su se osičaji u meni, ka i vrime… nevere i bonace, kiša i…
JEDNOM…
USKRS
VELIKI JE DANAS DAN
SVAKI PUT KAD OTPUTUJEŠ
SERENADA
Uz stotu obljetnicu pjesnikove smrti
Antun Gustav Matoš
Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.
Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko – sama, i suze jer tvoje,
što krišom plačeš, ko kajanje truju.
I more budne, mučne noći moje.
Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga…