Ruža Zubac-Ištuk
Živim u snu sve što imam, a nemam,
što ne želim ili ne mogu imati, sve što jesam,
a nisam ili nisam htjela, možda smjela biti,
sve što s buđenjem umire i ponovo se rađa
kad životom zakoračim u vrijeme koje raste izvan dojma
i donosi neopipljivu ljepotu snage duha i riječi.…
oj, boli
Nedjeljni je ručak, kraj bake ću sjesti
Posadili me,
Pitam se, kažeš
Kupus, brokula i kelj,
Ich schenke dir heut‘ ein Gedicht,