Nikada nisam naučila nadati se,
danas živjeti u sutrašnjim danima,
čekati da ožive nečije priče u mojoj stvarnosti –
stvarala sam svoje i živjela u njima kruh svagdanji.
.…
Rekoše mudri Čovjek to gordo zvuči.
Zašto još uv’jek ” nož se s čovjekom brati?”
Ratovi. Mržnja. Bol. Posvuda obruči.
Rane ovog svijeta tko može sprati?
.…
Moje ruke još žele pisati, disati u stihu
iako se riječi odupiru nužnosti stvaranja
jer gube odjek u hramu samozatajnosti
dok tražim opravdanje za neizrečeno,
a naglas obećano sebi.…
Naglas čitam tvoju pjesmu.
Na dnu mora školjci bijeloj
Rekoše mudri Čovjek to gordo zvuči.
Zrnca sreće, nešto snova,