IZGUBLJENA KAPA

piše: Božica Jelušić
Izgubih ovu lijepu kapu iz Rotterdama prije dva mjeseca. Danas je u njoj prošla žena na biciklu. Zaustavih je, zamolih da mi kaže gdje ju je našla, ponudih novac ili zamjenu za novu kapu.

Ona hladno odbije, kaže da tu kapu (kakve nema u HR) “ima već dugo”.

Pa, eto, dobro je znati da kapa i ja i dalje živimo u istom kvartu. Možda se katkada sretnemo, bar u prolazu …I to je nešto.…

više

LJUBIČASTO JUTRO

Božica Jelušić
U ljubičastom jutru dah ciklama;
Čipkom od snijega gnijezdo opšiveno.
Ne dođe nikad jedna tuga sama,
Utrnut plamen, cvijeće zaleđeno.

Ko grah u situ prebrani su dani.
Na vulkanskom se tlu pomiče kuća.
I sve je negdje ostalo po strani:
Godine slave, dani potonuća.…

više

OČIJU ŠIROM ZATVORENIH

piše: Božica Jelušić
Prevrćem u glavi listove nevidljive slikovnice: divlje guske od pocinčanoga lima na jezeru u GOESU, smeđu trsku, napupalu magnoliju pod ledenom kišom, miris tople čokolade i kolačića s cimetom u nekom malom, toplom restoranu …

Potom staru opatiju u Middelburgu, njen uznosti toranj prozvan DUGAČKIM JANOM, bravure u kamenu na pročelju Gradske vijećnice, kolutove belgijskog sira na tržnici, velike poput kotača…

više

NEKA LAĐE DOĐU

piše: Božica Jelušić
Vlissingen/Dva intenzivna sata u MUZEEUMU, Vlissingen. Kad čovjek ulazi u Pomorski muzej, na pameti mu je prije svega brod. Čak i okorjelu kontinentalcu klecaju koljena pri pogledu na pojavu pravoga jedrenjaka, i on osjeti poštovanje pred kućom putujućom, bez koje avanturisti i oblakolovci nikada ne bi mogli ostvariti pothvate vrijedne mitskih Titana. Mornaru brod postaje dijelom tijela i oklopom. Na žmireć poznaje tajne palube i potpalublja, sve one vlažne i zaparložene kuteve, s vonjem plijesni, ljekarija, mišjeg…

više

U POLUTAMI ŽIŽAK

Malo nostalgije i pogled u zavičaj i djetinjstvo-za sve vas, koji ste daleko ...

Božica Jelušić

U polutami žižak: mačje oko.
A gdje je ruka u mekanu krznu?
Pod opjesnarskim plaštom sjene mrznu,
Sjena se brijesta pružila visoko.

Baršunast zrak je- Rembrandtova  kapa.
Bosonog trag me dovede ovamo …
Gdje zimskoj gladi ostali su samo
Plodovi mašte skriti ispod trapa…

više

TAKO JE DOBRO POSTOJATI

piše: Božica Jelušić
Vlissingen-Holland/ Dobili smo na dar jos jedan sunčan dan, idealan za šetnju uz more.Voda se povukla, na sprudu ostadoše sitni i dragi suveniri: regaste i glatke školjkice, sipina kost, plavi kolutovi mreže, ljuske, oblutci i nabori u pijesku, kao španjolski ovratnici.
A mahovina po vlažnom kamenju je sumporastozelena, svježa, nalik na minijaturni mandarinski vrt.
Tako je dobro samo postojati, osjećati, vibrirati tu pored otvorenog mora. A one kose zrake, propuštene kroz nebeske pukotine, čine se poput udica bačenih u ljudsku masu, po kojima se uspinju oni, koji su nas netom napustili …
I da se sada spuste ljestve Jakovljeve i anđeli na njima, uopće se ne bih zadrvenila od iznenađenja ……

više

AKORDI ZA ELIZU

ZIMA U VLISSINGENU

piše: Božica Jelušić
Vlissingen/ Početkom prosinca grad je osvanuo u rijetkom, brzotopivom snijegu. Rastrgane krpe ostale su uz obalu: Ribareva žena drži na prsima bijeli plaštron,a vitez de Ruyters ogrnuo se moher-šalom, kao za tajni ljubavni sastanak. More je apsolutno predivno, no vjetar brije kao po zapovijedi, u oštrim naletima. Tanka kozica u podočnjaku puca mi od studeni, brideci poput zareza nožem.

Gledam u vodu, nalik na uzbibana leđa mitske nemani, koja se…

više

DA ME VJETAR PONESE

piše: Božica Jelušić   
Kao i ljudi, mjesta imaju svoju energiju, magnetizam, neodoljivost. Budim se u Vlissingenu. Pogled na kuću preko puta, boje crne čokolade. Vec tri godine tu je isti laneni zastor s naslikanim pticama. Jedne slijeću, druge se uzdižu, treće postrance, nakrivljena vrata, motre prolaznike u kaputima, salovima, kapama. Dolazi zima, modrilom opuhuje okna. Zastor se već tri godine ne pomiče ni milimetra.

Živi li ovdje itko? Da iznajmim sobu, možda, promijenim zastor, pustim ptice odletjeti? Da obiljezim teritorij nekom gestom i akcijom, pothvatom, ili da po navici pustim da me vjetar kao list ponese iznad gradskih krovova, i preda moru, velikoj kolijevci u kojoj se Život i smrt sastaju kao dvije ruke u zagrljaju ……

više

ZAGONETKA

piše: Božica Jelušić
Kao i sve ptice selice, i ja se pomičem s početkom zime daleko od gnijezda. Vuku me sive i plavkaste daljine, šume striborovske, jezera, tornjevi, sure stijene iznad oblaka, prokvašeni gobleni jesenskih travnjaka, brezika i topolika, s majurima i selima skrivenim u prodimljenomj pozadini. Kad vidim u visinama klinasti ideogram divljih guski, mašem im iz jurećeg automobila, kao bliskim porijateljima. Promakne neki dvorac na izbočenoj litici, prhne zastava, prođemo četiri države, i tek prije samoga cilja utonem u san. Dotrajala baterija, premda ne i radoznalost za svijet i njegov šaroliki vrvež. Kad sutra otvorim oči, što ću prvo ugledati?

Sretan put! I piši nam draga Božica …gorimo od radoznalosti …otvorivši oči, što si prvo ugledala?! (Uredništvo)…

više