Miljenka Koštro
Ne, ne tražite me tamo, u uvelim sutonima gdje me nema
Živim u sjeni, na sjedom pramenu neshvaćene slobode
Razabirem misli dok umoran dan na odlazak se sprema
I gdje jesam, i nisam, ćutim krezubog trena nezgode i zgode
Miljenka Koštro
DVIJE RIJEČI
NE POZNAJEMO MI JEDNI DRUGE
ČOVJEK UMIRE
LICE I NALIČJE
PRIJE SNA
BILO GDJE I BILO KAD
PITAŠ ME, DIJETE…
piše: Miljenka Koštro
Dan se slegao. Sunce otpuzalo zapadu. Ja zagledana u ovaj trenutak, u ovaj odlazeći dan, u sutra, u nedogled… Ne znam jesam li više zagledana očima ili srcem?
Razmišljam: Dlanovi čovjeka brišu suze, grle, iščekuju svitanje, zaustavljaju nasilje… Sve već poznato. No, dlanovi čovjeka pune škrinju boli, trgaju …
ZAŠTO SAM ZAMRZILA OGLEDALA
piše: Miljenka Koštro
Čula sam oglas preko lokalnog radija. Traže mladu, sposobnu djevojku za rad u trgovini odjeće, u samom centru grada. Učinilo mi se privlačnim. Porazgovarala sam sa svojom bolesnom majkom koja me ohrabrila: – Marta, ti to možeš.
Novac nam je nužan, jer živimo u davno sagrađenoj i oronuloj kući, na rubu grada, od socijalne pomoći.…