piše: Dragica Križanac
‘Draga, kćeri, nadam se da si dobro. Brat mi je rekao da radiš kao učiteljica i da živiš u O.
Pišem ti jer hoću da znaš da te se nikad nisam odrekla, pratim te godinama, u mojim si mislima svaki dan.
Uskoro ću izići iz zatvora, izdržala sam kaznu od petnaest godina, slobodna sam osoba od idućeg tjedna. Rekli su mi da ću u prvo vrijeme biti smještena u starački dom, iako sam prešla tek četrdesetu. Željela bih samo jedno: da mi oprostiš’.…
Pedeseti i šezdeseti godina prošloga XX vika u naše selo su već početkom jula dolazile šimike, jel vozonke, jel ko je već kako zvo.To su bili ringišpili svakake fele, veliki i mali. Rekla bi da je to bila priprema za kirbaj koji je na svetoga Lovru, 10. avgusta.… 
Prije nego što je postao Šimo Urlaub, bio je samo Šimo… ne mogu se sjetiti kako se prezivao, ali to nije ni tako važno …u svakom slučaju bio je obični, domaći Šimo, a prezime mu završavalo nekako na …ić.
Najidilo se more moje
Putovanje je moje redovno stanje pa putujem i kad treba i kad ne treba. Ovoga puta je trebalo, nisam izmišljala razlog. Kći i zet bi četiri dana predahnuli od posla, djece, kuhače… jedom riječju od svega, i to u zemlji s druge strane Jadrana. Stoga i ja moram na put kako bih vršila video nadzor nad dvoje unučadi.…
Viđahu ga često
Povedi me u neki bar