09 PRIČE

Jedna životna priča
piše: Veronika Vere

Marica je bila tiha, nježna, sramežljiva, crnokosa djevojčica. Osnovnoškolka. Oduševljavala ju je radio-muzika koju je uz knjigu slušala po cijeli dan. Nikad je nisu previše zanimali dečki i niti jedan od njezinih vršnjaka nije mogao promijeniti njezin stav da se u društvu ne ističe previše i da vječito šuti. Protekla je tako cijela školska godina u kojoj je Marica uspješno završila sedmi razred. Toga ljeta otac ju je nagradio putom u Bosnu gdje je sa obitelji provela prekrasnih tjedan dana.…

više

Jedna životna priča (3)
Piše: Veronika Vere

Prošla su četiri mjeseca.
Svačije srce je počelo novi život, osim moga. Rodbina se priviknula da u obitelji imamo jednu osobu manje, žalost se polako stišavala.
Jednog dana, pozove me moj tata;
-Slušaj me, Ljubice, ja sam odlučio da malo odeš na selo, baki, jer ja moram raditi, a baka bi se ljepše brinula o tebi!
-Ali, tata, ja ne želim nikuda ići! …bolno sam zavikala…

više

Jedna životna priča (2)
piše: Veronika Vere

Stigavši u Zagreb očekivala sam da će me otac dočekati na kolodvoru.
Zurila sam na sve strane, zamišljajući crveno lice moga oca, zacakljeno od dvije tri rakijice koje je običavao popiti za dobro jutro, ali ga nigdje nisam mogla ugledati.
Već sva izgubljena gledala sam gdje bih sjela da ne smetam ljudima koji…

više

UVOD
piše: Emil Cipar

Jedan sasvim normalan susret na stranicama Hrvatskog glasa. Čitateljica, koja je i autorica izdala knjigu, pa nas informira. Knjiga se zove „ Neka mi sudi Hrvatska, a ne hrvatsko pravosuđe“. O knjizi smo već pisali. Zanimala nas je osoba koja piše o kojoj se radi, razlozi, život, svjetonazori …sve nas je zanimalo.
Iza imena autorice Veronike Vere, stoji jedna osoba, jedan život, jedna sudbina… Sve je to dosada ispunjeno bolom, nepravdom, razočaranjima, odricanjima… A ipak …Vera se uspješno opire vjetru i udarcima.
Na sve te izazove Vera ima samo jedan odgovor …ljubav.…

više

Jedna životna priča (1)
piše: Veronika Vere

Polako nježno i stidljivo prva jutarnja zraka sunca odluči ući kroz moj prozor. Najprije nekako bojažljivo, a onda se ohrabri pa brzo svoju žutkastu boju najprije prospe na  moje jedno pa na drugo oko. Sve jača svjetlost već davno probuđenog sunca i mene natjera da se razbudim. Kao da mi govori; Hajde ustani, ne gubi vrijeme, imaš još puno posla danas. Nisi valjda zaboravila kako je važan dan?
Dosjetivši se, iznenada sam skočila iz kreveta i na brzinu obukla stvari pripremljene još od jučer. U mojoj još pospanoj podsvijesti tiho je nešto šaputalo;…

više