Brodske priče
piše: Emil Cipar
Nakon jedne duže šetnje po hladnom kišnom jesenskom vremenu …šalica toplog čaja i toplina prostorije dobro dođe.
Čaj pripremljen, još par keksa, pa mogu za računalo. Postao sam ovisnik, kao i većina drugih …ništa novog. Treba na desetak acounta pregledati poštu, mada ne očekujem ništa posebno.
Jedna poruka na gmailu privlači mi pažnju. Poznato mi je ime, jer sam ga čuo u razgovoru sa sada već pokojnim Šimom Đamićem. Pošiljatelj je Drago Oršić.
Mislim da to nije taj Drago, kojega smo spominjali Šima i ja. Mi smo onako …u trenutku nostalgije …“prošetali“ našom školom i „sretali“ bivše prijatelje …u sjećanju naravno.
Za Dragu nismo znali gdje je …šta radi …je li živ.
Nema sumnje …ja sada znam. Drago je u Bavarskoj, u mirovini je i javlja mi se. Da bi ga se bolje sjetio šalje mi i jednu sliku iz davne 1964.
Na slici smo Drago i ja prilikom saniranja posljedica potresa u Slavonskom Brodu.
Slika mi na desktopu i ja se sjećam detalja i situacije u kojima je nastala.
Točno na moj rođendan 13. travnja 1964. tresla se zemlja u Slavonskom Brodu. Potres je nanijeo velike štete …srušio, ili trajno oštetio brojne kuće u okolnim selima.
Učenici srednjih škola pomagali su uklanjanju ruševina. Kod jedne takve akcije posjetio nas je i Josip Broz Tito tadašnji predsjednik Jugoslavije i razgovarao sa nama.
U svojem životu sam se tri puta susreo sa Titom. I bez obzira što se o njemu sada misli, ja se tih susreta uvjek rado sjećam.
Tito je tada rekao otprilike …da je Slavonski Brod zadesila velika nesreća, ali da će omladina i ine snage društva učiniti sve da se posljedice ublaže.
I omladina se svojski trudila. Već toga ljeta organizirana je Savezna omladinska akcija BROD 64, a u njoj smo sudjelovali Drago i ja.
Bila je to Brodska brigada. Osim nas bile su tu još Karlovačka, Novosadska…
I učinili smo puno. Tada mi se to činilo normalnim da omladina pomaže kod elementarnih nepogoda.
Stanovništvo nas je rado zvalo u pomoć i častilo nas koliko su tadašnje prilike dopuštale.
A mi smo nekako odrasli za to vrijeme. Bar sam se ja tako osjećao.
I akcija je bila stvarno dobrovoljna. Sjećam se razočaranih lica prijatelja, koji nisu prošli liječničku komisiju.
Ovo pišem samo da bi relativirao parole kao …mračni socijalizam …komunistički mrak i slično.
Prošle godine dogodile su se poplave u Slavonskom Brodu. Brojne ruke su bile potrebne, ali omladine nigdje, osim po kafićima. Ne krivim omladinu, samo konstatiram.
Nisam imao niti jednu sliku sa te radne akcije. Nije se tada puno ni slikalo, a ako neko i jest od negativa se napravila jedna slika i …to je to!
Nisam imao niti jednu sliku niti s maturalnog putovanja. Jednu sam dobio ove godine krajem ljeta od Šime s kvačicom.
Stižu me polako slike moga života. Sa nekoliko desetljeća zakašnjenja, ali stižu ipak. Posebno me raduje da me stižu zahvaljujući Hrvatskom glasu Berlin.
Čudan i dug put do mene. Ali svejedno lijep.
I te blijede crnobijele fotografije donose sobom puno lijepih sjećanja na …iz života potisnute, ali nezaboravljene prijatelje.
I na vremena po kojima se sada tako rado pljuje i o kojima se govori sa omalovažavanjem.
Ne dirajte nam u naše lijepe uspomene! Svi vi koji to sada činite niste tada noću spavali na slamarici pod šatorom, i niste čistili cigle niti slagali još upotrebljivu građu. Sjedili ste već tada u udobnim foteljama centralnih komiteta i u rukovodstvu Saveza omladine.
Sada sjedite u udobnim foteljama raznih ministarstava, naučili ste potrebne parole, kao što ste ih i znali u dobu kada je nastala ova slika.
Isus je rekao …po njihovim djelima ćete ih prepoznati. Za vas vrijedi …po njihovim parolama ćete ih prepoznati.
Po svojemu radu možete pljuvati, ali ne dirajte Dragine i moje uspomene.
U našoj mladosti nije bio mrak. Bilo je svjetla. Toliko svjetla vi tek morate upaliti gospodo Šukeri, Bebići… ili kako se već ne zovete.
Drago mi je obećao jednu priču. U njegovo obećanje vjerujem, mada se odavno nismo vidjeli.
Da gospodo …mi smo naučili vjerovati prijateljima. Znam da to za vas i nije od nekog značaja, jer vama ni prijateljstvo ne znači ništa. Za vas vrijedi samo moć, položaj i fotelja.
Mi svoje slike iz naših akcija iz mladosti možemo pokazati javno.
Emile podsjetili ste me na dan potresa u Slav.Brodu.
Ja sam u to vrijeme radila u “Ukus”-u i jako se dobro sjećam kada smo istrčali na dvorište kako se rušio zid susjedne zgrade.Trčala sam kući jer sam tada imala sina kojega je čuvala moja majka na Budainki.
Sve sam ih našla u bašči jer su se tamo osječali sigurnima.Suprug je radio vanjski električni vod u selu Rastušju.I tamo je bilo dosta srušenih i oštečenih kuća.
Bilo je ružno,ali danas se rado sjećam događaja iz davnine pa makar bili i ružni.