piše: Katarina Pavlović
Koliko puta sam se čudila sama sebi gledajući u nešto što već od prije znam, a sada me fascinira u svom istom, ali meni neobičnom stanju.
Putujući vlakom, gledam tako dimnjake, jesen je. Svaka nova kuća ima svoj, neka i dva, tri… sad odjednom, čudi me ta pojava. Neki osjećaj nepoznati, a dobro znani. Vidim te stoti puta, ali ovaj put drukčije.
Nedugo nakon toga, opsesija praćenja, jer sada ih vidim posvuda oko sebe. Male, velike, zidane, limene. Okruženi smo njima i oni nama.
Možda me fasciniraju i zaokupljuju mi pažnju jer njihova prava uloga je počela kroz ovu prohladnu jesen. Ne mogu da se ne pitam, da li je tako i s ljudima. Gledaš ih, velike, male, obične, neobične. Odjednom, tako, iznenada, vidiš ih u novom izdanju. Počinje li tako kao i s dimnjacima neka njihova prava uloga u našim životima?
Svjesni ili ne, ponekad mi se mijenjaju u očima, ne volim to. Draže bi mi bilo da znam zašto su u osjetljivosti moga svijeta izgubili staro, a dobili novo značenje. Kreću li osjećaji prije misli ili se to samo u ovom trenutku tako učini.
Želim sada, dim!
Neka poput oblaka crnih, baš kao iz dimnjaka u prohladnu jesen, krene.
Neka pokažu koja je njihova svrha, pravim gustim, crnim dimom iznad glava.
Bilo bi lakše. Ovako boli negdje daleko, još nije isplivalo, a osjetim.
Nije li to čar, vidjeti stvari i ljude u novom ruhu… Daje li nam to za pravo da razmišljamo da su moguće promjene?
Vjerujem sebi, to su samo prividne želje sadašnjeg stanja.
Putujući dalje, misli mi idu od dimnjaka do dimnjaka. On gubi vrijednost jer je toliko toga usmjereno na njega. Izbacujem ga iz glave. Nije bitan.
O, kako bi bilo lijepo da izbacim i one žive dimnjake. Iz njih ionako izlaze ostatci nekadašnjih cjelovitih ličnosti. Sad samo crni, gusti dim.
Dimnjak je dimnjak, ima svoju jedinstvenu ulogu, ljudi… oni uloge mijenjaju zbog koristi. Tako vidiš lice nekog novog sjaja, samo jer mu taj sjaj pomaže preživjeti. Jadno li je to da koristimo svoje mogućnosti promjene na tako jeftin način.
Ne sudim ljude, no draži mi je onaj na krovu, od cigli sagrađen otvor kroz koji šiklja izgoreni ostatak. Draži nego ti, čovječe, jer imaš mogućnost da iz tebe, kroz tvoje otvore izlazi toliko lijepog, a ti ipak biraš da truješ izgorenim ostatcima.
Gdje ti je ostao sram, što ga nisi sačuvao bar za ovu prohladnu jesen. Sad kada i priroda otežava, bar tad budi koristan i izostavi te otrove, od dima zavjese.
Snaći ću se ja s prirodom, kad ne želiš i ne možeš ti.
Negdje vidjeh ovih dana, da jesen može biti drugo proljeće, ako na svaki list gledaš kao da je cvijet.
Volim jesen, njene boje. Izostavljam čovjekovu potrebu da stvara loše, a da toga nije svjestan ili ne želi biti. A možda zapravo ne može biti.
Neka bude kako biti mora, meni ostaje ona, u svojim raskošnim bojama. Volim ono što je sad.