tekst: Esad Redža
Uhljebi jašu kroz našu svakodnevicu i sve ih je više, esdepeovci, hadezeovci, haenesovci, mostovci itd. Svatko od njih se razlikuje jedino po tome gdje veže svoga konja. Dobro raspoređeni, čuvaju svaki svoj vez. Bitno je, ne vezati konja tamo gdje mu nije mjesto!
Kao u špageti westernu, scenarij je proziran ali uz dobru kameru i glumce, ulazite u filmsku povijest. Niske strasti postaju pravilo. Šerif je ionako potkupljen odavno a javnost, ah ta javnost…
Naivno zaokupljena nekim novim vješanjem nekog sitnog lopova i novom haljinom gradonačelnikove žene.
Jahači apokalipse mirno prolaze. Galame, viču na glas, pucaju ljudima pod noge. Sve to prati jeftina glazba što trešti iz saluna.
I da, jedino što je važn: veži konja gdje mu je mjesto!
U suprotnom, moguć je iznenadni dvoboj i pucnjava. Pazite da se tada ne nađete u unakrsnoj pucnjavi. Kada pucnjava završi, jedan je jahač manje ali ne veselite se prerano, već dva nova čekaju na njegovo mjesto.
Možda jednom u grad ujaše onaj usamljeni jahač koji veže svoga konja tamo gdje on hoće i tad se digne prašina.
Stane muzika. Kadrovi budu dugi, bez govora. Samo mimika lica u krupnom kadru i užareno sunce, stvaraju napetost.
Možda se i sami pridružite taboru kojem je pukao film i sada skriveni iza zavjese čekate mig usamljenog jahača pa da se konačno obračunate sa svime što ne valja.
Možda i šerif tada shvati zašto nosi značku.
Tko zna kako će biti, ali bilo kako bilo, bez usamljenog jahača, izgleda, ništa od svega.
Na koncu, svi smo voljeli western filmove i uživjeli se u ulogu usamljenog jahača.
Bar na tren, biti on. Neprocjenjivo!