Bijela skulptura poput usidrenog broda na moru
piše: Darija Mataić Agičić
Otok se u daljini ljuljao kao pijani Titanik. Kroz jutarnje more, duboko kao čežnja i široko kao slutnja, probijala su se prsa broda. Sporo i nevoljko. Kao da nemaju želju nikamo pristati…
Jedino je tišina čekala šarene vidike. Sunce je već grijalo jutro. A ono je kidalo nebo svojim bojama… Prostranstvo kao zaboravljeni zaborav.…