NUDER MENE

ZNA SE!!!
piše: Emil Cipar

WEIMARSKA REPUBLIKA
Muke svakog kolumniste su vrlo slične. Najveća je …kako odabrati temu! Nije lako kada je razdoblje između posljednje objavljenje kolumne i ove na papiru bilo prazno temama, a nije niti lako kada je krcato temama.
Protekli tjedan u tematskom području kojega pokriva Hrvatski glas Berlin, dominirala je samo jedna tema -Međunarodni literarni festival u Berlinu. Logično gledano, lak posao za kolumnista …pročitati izvješća, konzultirati se s kolegicom koja je posjetila festival …i kolumna je gotova.
Ali …od 11. ožujka 1751 i Johna Hilla, koji je bio prvi novinski komentator s dnevnom kolumnom u oglašivačkim novinama “London Adviser” i književnom glasniku …kolumnisti uvjek traže povezanost događaja i otežavaju si posao.
Da se razumijemo! Zadaća kolumnista nije kreiranje događaja, niti stvaranje trendova. Kolumnist samo prati i ukazuje na paralele, sličnosti, suprotnosti…
Drugi događaj koji mi plijeni pažnju je povratak Dražena Budiše na političku scenu u Hrvatskoj. Ništa posebno …Budišina sujeta jednostavno ne dopušta povučeni život. Oživljavanje političkih mrtvaca postalo je moda u Hrvatskoj.
Na prvi pogled nemaju te dvije teme ništa zajedničkog, ali me obje jako asocicaraju na Vladu Gotovca, jer…
-Sjetiti se Gotovca i njegovog djela potrebno je danas možda više nego ikada …nakon protoka mnogo vremena i duboke materijalne i moralne krize u koju smo zapali.

Da budem konkretan!
Na festivalu u Berlinu upada u oči da je hrvatska književnost zastupljena sa samo dvoje autora …Dubravka Ugrešić i Nicol Ljubić.
I oboje ne žive u Hrvatskoj, ne izdaju u Hrvatskoj, nemaju ništa zajedničkog s hrvatskim stvaralaštvom.
Gdje su autori iz Hrvatske?
Pisci iz Hrvatske jednostavno su zaboravili njihovu ulogu. Ne prepoznaju izazove novoga vremena, nove tehnologije… ne vide svoje mjesto u njemu.
Na sve te izazove pokojni Vlado Gotovac imao je spreman odgovor još 1990. godine. Citiram:
-Trivijalnost totalitarizma izraz je vlasti resantimana i njegova demona kiča. U nastojanju da zauvijek izbjegnemo takve perspektive, da izbjegnemo još jedan novi slom, moramo osigurat tehnološki napredak kao zbir vještina koje na najefikasniji način proizvode materijalna dobra i time stvaraju gospodarsku moć, bogatstvo i osjećaj sigurnosti i dostojanstva čovjeka. To nama je prijeko potrebno.
U tom smislu pisci imaju puno pravo da se obrate našoj javnosti, da što prije, što poduzetnije i, mogao bih tako reći, što bezobzirnije krenu prema potpunoj i sveobuhvatnoj tehnološkoj obnovi Hrvatske, da bi predusreli tragične socijalne konzekvence njezina ekonomskog rasapa Kada to činimo, mi ne izdajemo literaturu, ne uvlačimo je u teme koje njoj ne pripadaju, nego pokazujemo da je literatura jedan od načina  na koji se drži budnom naša ljudska, pa onda i građanska svijest, pa iz toga onda i izvire pravo da postavljamo ovakve zahtjeve.
Da ali…! Da bi to prihvatili hrvatski pisci bi to morali i shvatiti. Ali oni se radije osvrću u prošlost.
Rezultat je porazan …nema nas na Literarnom festivalu u Berlinu …nema nas u budućnosti. Možda nas ima u povijesti, ali surova sadašnjost u kojoj dominira i vlada neoliberalizam kaže nam da je kraj povijesti već tu.
Ko te za nju više pita?
A kako sada smjestiti povratak Budiše na političku scenu u taj kontekst?
U zdravom tijelu zdrav duh …kaže latinska poslovica. Ako je tijelo naša socijalna i politička realnost …onda u njemu niti nema mjesta za zdrav duh.
HSLS je zaprepastio pad rejtinga u predizbornoj godini. Jadranko Kosor je novi predsjednik …ili se on zove Darinko!? Previše nepotrebnih Kosora u hrvatskoj politici, pa se čovjek jednostavno zbuni.
Uglavnom prepao se Jadranko da će izgubiti iz vida Darinku, pa posegnuo za Budišom. Želi čovjek unijeti novi vjetar dati nove smjerove, jer prijeti opasnost neprelaženja izbornog praga.
I opet …Vlado Gotovac!
On je isto tako odredio smjernice još 1990. Godine. Prepoznao je tada jedinu moguću viziju za budućnost Hrvatske. Opet citiram:
Mi nismo više ni mali ni veliki narod, mi smo jedno ljudstvo s iskustvom koje beskrajno i u svakom pogledu nadilazi sva ta petljanja, tu komediju nemoći u kojoj, neka mi Bog oprosti, izgledaju kao male lutkice. Mali patuljci koji uokolo krešte tražeći da na njih padne što više svjetlosti reflektora. To nas ne zanima ni u kom pogledu. Pred nama je, naprotiv, veliki ispit Evrope i mi ćemo ga s njom polagati. Naša je sudbina u pitanjima tog ispita! Ja ne znam da li ćemo uspjeti. Ali pobjeći ne možemo. Ja sam već pomalo stariji gospon i vjerojatno neću imati tu čast da sve te velike poslove obavljam. To je sveobuhvatni slom koji treba biti raščišćen.
Ah …taj Vlado Gotovac! Mada su i književnici i političari poduzeli sve što je potrebno da on padne u zaborav, nije im to uspjelo. Ostale su njegove velike riječi. Velike riječi ovoga malog i samozatajnog čovjeka, kojemu se ono …nuder mene! …u hrvatskoj politici …jednostavno gadilo.
A takvi su nam dosada kreirali politiku i čine to još uvjek.
Hratskoj su nužno potrebni MALI VELIKI LJUDI …poput Gotovca.
A Europa i svijet idu svojim putem. Na Međunarodnom literarnom festivalu u Berlinu nitko …osim kolegice …nije primjetio da hrvatskih pisaca nema.
Na pitanje …zašto ih nema? …nudi se samo jedan odgovor:

Nemamo više malih velikih ljudi, a ovi nuder mene tipovi se nigdje ne traže. Njihovo vrijeme prošlo.
Zašto apeliram, zašto kreštim, zašto preklinjem…?
Potsjeća me sve to skupa na očajno stanje demokracije u Weimarskoj republici krajem tridesetih godina prošlog stoljeća. Nedostatak ideja i duha iznjedrio na površinu stvarno maloga čovjeka. Najgore moguće rješenje tada, a posljedice te katastrofe snosimo još uvjek. Dvadeset milijuna ljudi je životom platilo tu neoprostivu grešku.
A kod nas još uvjek dominira pitanje i jedina je otrcana i istrošena tema i u politici i u kulturi
Želimo li Hrvatsku?
Vlado Gotovac je neumorno do kraja svoga života ponavljao pitanje, koje …kao staro vino s vremenom samo dobija na značaju. Trebalo bi biti naša vječna tema:
Kakvu Hrvatsku želimo?