KAKO JE POČEO RAT

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Berlin/Svi, uvjeti za jedno intenzivno podsjećanje, ispunjeni baš ovih dana. Ponekad …samo ponekad …se učini kao da je to sve sjelo negdje u zapećak sjećanja, kao prekriveno velom zaborava …e jest šipak, što bi rekli kod nas u Bosni …pa da prekinem ovu liriku i fino izražavanje.  Teško je samo tako,  finim riječima opisati to vrijeme, rat iza, ili nas ili njih, ili sve. Smotak ključeva ponesenih iz Bugojna …ono uobičajeno  što se nosi kad krenete na kratko …od kuće, auta, biroa …još …i nakon 20 godina …imam u gornjoj ladici kuhinjske komode. Patinom i rđom obloženi komadi željeza. Ili i više od toga?!

A svemu je pomalo kriv i rođendan naše mlađe kćerke od prije neki dan. Osamnaesti! Mihaela je naš pokazatelj koliko  dugo smo u Njemačkoj. Rođena je par mjeseci po našem dolasku u Berlin. Mala, svjetlooka djevojčica s potpuno bijelim pramenom u sred tamne kose.  Obilježena kao i mi. Pa tko može zaboraviti i to vrijeme, i ono prije tog vremena.

U sjećanje što seže dalje od  vremena našeg dolaska u Njemačku i Mihaelina rođenja, nagnao me i dokumentarni film “3 DANA”, netom prikazan u Berlinu…

Stotinjak tenkova krenulo od Mostara prema Širokom brijegu, tada Lištici. Dalje od mjesta Prolog nisu stigli. Puk se ispriječio ispred, ne dozvoljava prolaz. Narod sumnja kako se vojska …među kojima je i dosta novaka, vojnika raznih nacionalnosti na redovitom vojnom roku …zaputila prema Hrvatskoj s ne baš čistim namjerama, pa neda prolaz. Eh, čiste namjere!? Svibanj je 1991. Tko zna tko je u tim čudnim, napetim, zagonetnim danima …s kojima će još brojni filmovi  i knjige o povijesti budućih generacija, imati posla …i imao potpuno čiste namjere?!

Zastoj tenkova, uznemirenost stanovnika Hercegovine, pregovori i nagovori, potrajali tri (3) dana po čemu film i dobi naslov. Zanimljivo filmsko djelce, uzbudljivo ukomponirana radnja, poput kakva trilera. Ma kod nas sve i i jest poput kakva trilera. Dakle …jedni kažu …ne puštaj, drugi …bolje ipak prolaz prije nego padne koja žrtva. Uglavnom, šira javnost saznala što se tamo događa. Neki prosuđuju da je tada nepopuštanje, ranom pažnjom svjetske javnosti, možda moglo preduhitriti kasnije tragične događaje. Ili je to sve tako ipak moralo biti, tko zna.

Kao i obično, politika zakazala, pokazala se naivnom, slijepom.–Dobili smo garancije. Morate nekome vjerovati. Vjerujte meni, ja sam vaš a vi ste moji ….e te riječi je tada izgovorio Alija Izetbegović …Alija, Alija, čuju se uzvici iz brojnih grla hercegovačkih Hrvata. Njemu uz bok je čovjek s lulom, predsjednik BiH HDZ-a Stjepan Kljujić. Oba pritiskaju. Nagovaraju. Obećavaju …nitko neće imati problema, sve će biti opet u redu. I puk popušta. Nek vojska produži dalje …što dalje…prema Kupresu, tamo navodno ima vojnu vježbu. E, da baš tako su rekli …vojnu vježbu! Ta, na tim prostorima  …izgleda traje i do danas!

No, tog svibnja 1991. narod u Prologu popusti i propusti. Otvoren put u unutrašnjost Bosne. –Dobili smo garancije …ponavljao je Alija. Laži onih što garancije dadoše. U ratu i ljubavi sve je dozvoljeno, tvrde neki. Uglavnom …tenkovi JNA prekriše Kupreško polje. Tu film završava. A šta je dalje bilo? Kupreška vrata na visini su od 1384 metara …pravi vidikovac s kojeg se naš grad ima kao na dlanu. Svibanj 1991. Moj život, onaj drugi, bolje reći, onaj prvi, nije imao ugrađene senzore protiv opasnosti. Pa niti ovu ne prepoznah. Tko to i može! Tek na zlo zamirisa. Drugi put odlazim čim na to zamiriše. Ili procvatu kesteni u sred zime, kao tad ili …stotine drugih znakova navješta takvo vrijeme. Mi ih nismo pratili ili smo vjerovali onome …moji …vaš …pa valjda znaju šta rade.

Vojna vježba … tutanj iz daljine, pa sve bliže… Brojne obitelji Srba već su napustile grad. Pravac Kupres. Tenkovska i topovska paljba sad ima drugi, poznat, utvrđen smijer. Pravac …moj grad! U gradu, panika. –Što da radim, svi mi rođaci napuštaju grad, veli mi kolegica s posla. Srbi su u dijelu grada naziva Čipuljić. Otvorena puta ka Kupresu. –Pa idi za svojima, vidimo se kad sve ovo završi! Eto, do danas još nismo. Valjda još nije ni završilo. A nije prošlo malo …i ja s djecom krenuh za svojima.

–Mirno spavaj narode, rata neće bti …izgovorio je Alija …samo sad nitko od naših ne uzvikuje više: –Alija, Alija! I nitko izjavi ne vjeruje. Travanj je 1992. S djecom slušam vijesti i ćutim život otočki. U mom gradu je počeo rat. A mi svi razdvojeni rastavljeni, zdvojni …o šta je t0ga prešlo preko nas …tko može zaustaviti sjećanja …

–Morate nekome vjerovati. Vjerujte meni,  ja sam vaš a vi ste moji …glasila je poruka koju posebno u predizborno vrijeme, ponavljaju mnogi. 200 mladih ljudi je za rata poginulo u našem gradu.  Za 20 njih se još ni posljednji pokrov ne poznaje …ideje i zablude, snovi o Herceg Bosni, uništene zgrade, ulice, kuće …ranjeni, do dna duše i tijela, ranjeni ljudi. Suprug ranjen, brat u logoru, mati u kućnom pritvoru stana na šestom katu, bez struje, vode, grijanja …uništeno sve, raseljeno, rastjerano, dijete, mi, svi obilježeni.

Obećanjima …ja sam vaš …se više ne vjeruje. Narod duhovito pripovjeda …kad u Bosni na tržnici …ama na pijaci …u bilo kojem gradu, uzvikneš: Ministre! Gospodine ministre! Okrene se barem pet ljudi!  U toj zemlji svega se mora imati po više puta. Pa i više života. Njih imam i ja. Drugi je počeo dolaskom tenkova ponad grada, na Kupreško polje . Tako je …u mom sjećanju …počeo rat u mom gradu …