Iseljenička priča
piše: Sonja Breljak
Tko zna da li je netko i tko zamišljao, promišljao i planirao kako bi trebao proticati taj život osoba u izbjeglištvu.
Za dozvolu boravka i druga socijalna prava, ustupite neka ili bolje rečeno, uzmu vam neka od osnovnih ljudskih prava… poput prava na rad, školovanje i neograničeno kretanje.
U zamjenu za zaklon i sklonište od rata, pristajete na sve i uzimate ono što se nudi …privremeni, zajednički smještaj i sredstva dovoljna za preživjeti.
Jednostavno rečeno, vodite život u kojemu se jede, pije i spava… i sve tako redom i u krug bez kraja. Kako se u zajedničkim smještajima, odnosno hajmovima/Wohnheim/, može doživjeti i vidjeti sve i svašta, bilo je uputnije, potražiti kakvo zanimanje, posao van izbjegličkog naselja.
Ali kako?
Nema se pravo rada.
Do radne dozvole za izbjeglice u Berlinu iznimno teško.
Mogla se dobiti sredinom devedesetih godina jedino tako da pronađete poslodavca koji pismeno garantira da vam nudi posao, i to vama i samo vama, jer za tu vrstu posla ne može naći radnike među Nijemcima, strancima s dozvolom rada ili onima iz Europske unije.
Težak i spor način za dobijanje dozvole rada.
Ipak!
A koliko to vrijedi? Radilo se naime o teškim i slabo plaćenim poslovima za koje nema drugih kandidata osim izbjeglica.
No, našim ljudima, naviklim raditi, zaraditi i uštedjeti, i to je trebalo.
Sjećam se, kao da je bilo jučer, telefonskog razgovora u kojemu moj suprug sugovorniku sasvim samouvjereno tvrdi kako sve poslove na građevini zna raditi, iako niti na jednoj još nikada nije ni bio. Na njegovoj diplomi piše dipl. ing. kemijske tehnologije i iza njega je niz godina inžinjerskog rada na razvoju proizvodnje plastičnih dijelova u velikoj firmi kakva je nekada bila UNIS.
Koga briga?!
O diplomi, poslu i prošlom životu i iskustvu, nitko ga nikada nije niti upitao.
A univerzalni odgovor:- Sve znam raditi!, donio je više puta produžavanu radnu dozvolu koja je omogućavala samostalniji život neovisan od državnih socijalnih službi i na koncu i neograničen boravak u Njemačkoj.
I sama sam za boravka u Berlinu i trajanja izbjegličkog statusa te nastojanja ostvariti pravo rada i dobiti bilo kakvu radnu dozvolu, iskusila rezultate i posljedice rečenice:
– Sve znam raditi!
Tako, nisu mi strani poslovi održavanja čistoće, pospremanja hotelskih soba, pomoćni poslovi u kuhinji ili servisni poslovi u restoranu.
Radne dozvole tako dobijene znale su vrijediti mjesec dana, tri mjeseca, pola godine, godinu ili više, ovisno o dužini dozvole boravka.
– A, šta ću ti raditi?!! Nešto malo prevodim ali najviše čistim …kaže mi poznanica, diplomirana ekonomistica, situacije slične našoj.
I suprug joj, s istovjetnom diplomom, radi na građevini.
Njemačka ni danas kad imamo neograničene dozvole boravka i rada, ne priznaje naše dokumente o akademskom obrazovanju. Tek o tome vode razgovore, donose zaključke, spremaju se to učiniti 2011. godine…
Za nas poprilično kasno!
Javljam se na preporuku poznanice kod njemačkog bračnog para na boljoj adresi.
Ona …liječnica. A on …nastavnik glazbe.
Ljubazni, vrlo zauzeti i uz to i boležljivi ljudi srednjih godina.
Trebaju pomoć u kućanskim poslovima. Prethodna iskustva im raznolika.
Sjedim pred njima pri prvom susretu i prvom pokušaju ovakve vrste.
Žele znati nešto o meni. Predstavljam se… govorim ukratko i općenito a bez detalja… tko sam i gdje stanujem… preko koga stigoh do njih…jer to im je važno…a oni me uglas prekidaju riječima…
-I vi govorite njemački?!!!
…i gledaju s čuđenjem u mene, svikli da oni koji im dolaze samo nijemo kimaju glavom i gestikuliraju, a ne razumiju i ne govore.
Potvrdim.
Htjedoh im još reći, kako, ne samo da govorim njemački, već posjedujem i sveučilišnu diplomu dobijenu s najvišim ocjenama, pohvalama, ali…
Tješe me misli, kako će našoj djeci, u ovoj zemlji, s dokumentima njemačkih sveučilišta, izvrsnim znanjem njemačkog jezika, neograničenom dozvolom boravka i rada, drukčije pripovjesti od naše, bez ratne epopeje i s dokumentima normalih građana, iseljenika-doseljenika a ne izbjeglica, ipak u budućnosti biti nešto lakše.
I ne govorim njemačkom bračnom paru ništa od svega što mi se mota po glavi.
Ko zna da li bi ih to i zanimalo… i da li bi razumjeli. Progutah. Tek rekoh, poput brojnih prije mene…
Sve znam raditi!