Sergej Jesenjin
Jutros je kuja kod štale,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.
I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna
sa trbuha …od njene topline
voda se topila snježna.
A uvečer, kad živina šuti,
kad kokoši na počinak kreću
u štalu je stigao gazda ljuti
i svu štenad strpao u vreću.
Trčati za njim snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo, dugo bolno plakala
na mjestu gdje ih odnese voda.
Po povratku, vukuć se po tmini
i ližući znoj sa bedara bolnih
Mjesec joj se nad izbom učini
kao jedno od štenića brojnih.
U plavet je zurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se stidno iza huma.
Nijemo ko od milosti il’ sreće
kad joj kamen bace niz brijeg
padoše i njene oči pseće
kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg.
(s ruskoga preveo: Emil Cipar)
Jos jedna prijelijepa pjesma, …nekad sam je morala znati napamet. Drago mi je da ju opet mogu procitati….Sviđa mi se sto radis!!! Sonja samo naprijed…:-)))