piše: Marko Sladić
Kada bih boravio na otoku Murteru često bih se, bez obzira na vruće ljetno ili burno zimsko vrijeme, pješke ili motorinom zaputio u velika istraživanja. U tim mojim ekspedicijama uvijek bih svratio do plaže Slanica i njezine divlje obale koja gleda prema Kornatima gdje se ljeti sunčaju i kupaju golaći iz svih krajeva svijeta željni divljine, mirisa mora, dalmatinskih borova, maslina i drače.
Uz Slanicu, stalno sam visio po ulicama Murtera, Betine i Tisnog te bih otkrivao stare zapuštene kamene kuće i njihove konobe koje su bile odličan motiv objektivu mog jeftinog prvokupljenog digitalca. Najdraže točke obilaska bile su mi brodogradilište Marka Bačvara u mjestu Murteru te betinsko brodogradilište prepuno starih drvenih barki i jedrilica. Tu bih guštao u mirisima drva, piture i soli.
Nitko se dosad nije sjetio strpati sve ove mirise u jednu bočicu, mogao bi ispasti odličan dalmatinski parfem. Nazvali bi ga kalaft ili, na književnom, brodograditelj. Tako jednom, opijen tim predivnim mirisom stoljetne tradicije, ispred sebe sam ugledao veličanstvenu karaku, repliku velikog jedrenjaka izgrađenog u 15. stoljeću u Dubrovačkoj Republici. Usamljena, bila je privezana za gat betinskog brodogradilišta. Taj me prizor, isti trenutak, inspirirao za još jedan članak o moru.
Osim što su plovile diljem svijeta, od Amerike pa sve do Velike Britanije, spominjao ih je i William Shakespeare i to u svojim djelima Mletački trgovac te Ukroćena goropadnica. Za karaku, Shakespeare bi upotrijebio riječ argosy. U doba kuge i kolere, ona je spadala među najveće jedrenjake.
Na ovim se jedrenjacima prevozio skupocjeni teret pa su zbog toga često bili mete krvoločnim barbarima i gusarima. No, nije im bilo tako jednostavno osvojiti plijen jer su karake imale teško naoružanje, poneke i više od 40 topova. Imale su tri jarbola, od toga jedan krmeni koji je danas poznat kao latinsko jedro.
Posada se sastojala od 140 pomoraca. Bile su tu još i kovačke te stolarske radionice, a kada bi se ožednilo, našao bi se tu i zdenac s vodom, možda i vinom, tko li će to znati! U 16. stoljeću su ih malo unaprijedili pa su otada mogle ploviti pod punim opterećenjem, a ono je bilo 1000 vojnika te 900 tona tereta.
Danas se karaka u originalu može vidjeti samo u Dominikanskom samostanu u Dubrovniku ili kao replika po imenu Dubrovačka karaka na kojoj sam, u Betini na otoku Murteru, stajao i ja sam. Postoji još jedna replika. Njoj ne znam ime, ali siguran sam kako upravo sada plovi negdje oko Dubrovnika, Korčule ili Mljeta…