Piše: Emil Cipar
–Ovo nije Slavonija ovo je Cavtat …ovaj grafit osvanuo je ovih dana u Cavtatu. Da se razumijemo …Cavtat je u Hrvatskoj, Slavonija je u Hrvatskoj. Očito jest da su nekome u Cavtatu Slavonci nepoželjni.
Mi Hrvati moramo uvijek nekoga mrziti. Talijane, Mađare, Srbe, Slovence… I dobro je kad imamo razloga za to jer smo u mržnji jedinstveni, ujedinjeni u našem Hrvatstvu, zajednički trpimo nepravde koju nam ovi nanose.
E sad …problem je kada nemamo razloga za mržnju gore spomenutih. Talijani i Mađari nisu više okupatori, Slovenci ne prave više problema oko našeg pristupanja Europskoj uniji, a Srbi nemaju nikakvih teritorijalnih zahtjeva više.
A Hrvat navikao na mržnju, bez mržnje on ne može živjeti. Na kome će iskaliti svoj bijes zbog toga što mu u životu ide loše.
E onda Hrvat mrzi sam sebe, ili druge Hrvate. Tako neki u Cavtatu zamrze Slavonce, Slavonci zamrze Hrvate iz Bosne i Hercegovine, međimurski Hrvati zamrze međimurske Rome…
Neposredno poslije Domovinskog rata u Vinkovcima je osvanuo grafiti sa sljedećim sadržajem: –Vratite nam naše Srbe, a uzmite vaše Hercegovce.
Ne znam stvarno jeli nam to nužno potrebno, mislim na međusobnu mržnju koja naročito dolazi do izražaja na nogometnim utakmicama. Mislim kako ne trebam ni spominjati tradicionalni rat između Torcide i BBB-a.
Na ovom portalu smo često pisali o netrpeljivostima između domicilne i iseljene Hrvatske. Isto tako nepotreban sukob, ali je sveprisutan i znatno otežava pozitivan i nužno potreban dijalog.
Mi na Hrvatskom glasu Berlin smo nešto kao hrvatska reprezentacija u tolerantosti i jednakosti. Dolazimo iz svih krajeva Lijepe naše, kao i iz svih dijelova svijeta, a zajednička nam je ljubav prema hrvatskom narodu ma gdje on živio.
Mi nemamo svoju domovinu nego nam je univerzum zajednička domovina.
„Hrvatima izvan domovine“ zove se popularna emisija Hrvatskog radija. Ovaj naziv je smiješan i politički vrlo brizantan, jer većina Hrvata koja živi izvan Hrvatske ima svoju domovinu, samo se ona zove BiH, Srbija, Makedonija, Mađarska, Crna Gora, Austrija, Italija…
Ulje na vatru ovdje dolijeva službena politika, jer odavno nije uklonila ovaj šovinistički naziv emisije.
Što bi trebalo učiniti da ove međusobne netrpeljivosti nestanu? Mi mislimo kako je to sasvim jednostavno. Trebamo znati da smo međusobno različiti i da to nije mana nego velika vrlina. To nas čini bogatijim.
Naša kolumnistica, Sandra Marelja Muić, fetiva Dalmatinka, doživjela je u Zadru nešto što bi trebala biti hrvatska normalnost pri međusobnim susretima Hrvata iz raznih krajeva. Sandra nam opisuje jedan susret Dalmatinaca i Slavonaca u Zadru… ali da ne duljim, citiram Sandrino pismo:
I zaputim se ja tako ove subote tradicionalno na najpoznatiju zadarsku ljetnu veselicu, na finalnu večer „Noć punog miseca“. Lani je nije bilo, nisu se nešto mogli dogovoriti, netko nije dobio dovoljno u džepić valjda i ostade narod bez veselja.
Za one koji ne znaju, „Noć punog miseca“ u Zadru se održava svake godine kada je puni mjesec, ugase se i svjetla dodatna, samo ostanu lampe sa brodova ili one oko silnih štandova postavljenih lijevo i desno među kojima migolji mnoštvo stranog i domaćeg svijeta. I bilo ove godine štandova više nego inače, od noževa koji sami režu do slasnih slavonskih kolača, navodno rekordan broj izlagača. Neponovljiv vam je to događaj svaki put, zbilja vrijedan posjeta jednom u životu. Toliko opuštenog druženja furešti i domaći, toliko radosti za svakoga, a gužva uvijek u hiperkapacitetu.
Grabim ja tako kroz mnoštvo, navraćam do svake trodimenzionalne teće (lonac) koju otkrijem, što od zamamnih mirisa, što od znatiželje – ne znaš što je privlačnije, sve domaća spiza, spremana pred posjetiteljima. Zanima me sve. Pršut, sir, tuna sa žara, lignje, srdele, tjestenina, fritule, kroštule …eee, ali nema ćevapa, hamburgera i pljeskavica, to je sankcionirano u startu. Nema ni glazbe koja je nastala iz radionice gdje se lignje pune ćevapima, samo dalmatinski milozvučni šapat, izvođači i klape na dvije pozornice.
Pola rive u autohtonim majicama na prugice friško importiranim iz Kine, čak i senior plus dob domaćice u majici od Popaja. Upada mi šljunak u štikle, a kako ćeš u grad bez štikla, hvatam one zalogaje tune i brusim se na slijedeću delikatesu.
Negdje na pola rive totalna blokada oko dvaju štandova iz obližnjih mjesta. Već je bilo ponoć i ljudi su odradili svoje nakon tri dana, i ako mislite da su se umorni naslonili na prazan štand osluškujući jubav, kamen i sol od obližnje klape, onda se gadno varate.
Razdragana grupa derneči iz sveg glasa i usred zadarske rive, u samom srcu Dalmacije, pjeva se u sav glas …Mata i …Garavušo garava.
Ovi šta su radili popeli se na stolice, ovi šta su došli obići rivu, ne miču se, ljudi samo pristižu. Ja mislim da ne poznajem nikoga i da nisam bila nigdje koga i gdje Mata nije pogodio u srce, dignuo na noge. Skakuću preplanule dalmatinske domaćice, nema veze šta je gravitacija učinila svoje, plješću ruke pod svitlima ferala …tako srdačan tulum ne pamtim, čak ni izrežiran.
Leži na pladnju pored ogromna glava od tune, prelijeva se ona modra u crnu, krv na kutu usana pod punim misecom i sam Cezanne bi je poželio naslikati, a dernek ne posustaje.
Eto ti na, ne valja gotovo pa ništa u Lijepoj našoj, ali još uvijek valja ova ljubav Slavonije i Dalmacije, još uvijek valja čovjek.
Dođite nam opet.
Eto ide i bez grafita, palica za bejzbol, razbijenih glava i policije. Treba samo slušati govor srca i znati da nas je Hrvata ionako malo. Pa kad nas je već malo budimo onda pravi.
Pozdrav svim Hrvatima ma gdje god bili i bez obzira kako vam se zove domovina.