Sjećanje …
tekst i foto: Nikša Smoje
Bilo je to davno, stvarno davno, o kako davno. Desilo se to u prošlom stoljeću, ma ne samo stoljeću, već i u prošlom tisućljeću.
U četvrti misec te tako daleke 1981. pošalje kadrovik Jadroslobodne (Jadroplova) Vjeko, nas četvoricu da se ukrcamo na brod MOŠA PIJADE u tamo neki Nanaimo.
Kijac Slobodan zapovjednik, Kapetanović Marinko mornar, Kalajdžić kormilar i moja malenkost kao radiotelegrafista.
Kakvo putovanje! 24 sata po avionima. Putovali smo prema zapadu, slijedili sunce na putu. Cili dan je podne, pa smo u tih 24 sata tri puta ručali.
Krenili ujutro u šest, a u Vancouver stigli nakon 24 sata isti dan pridvečer. Za nevirovat.
Najprije JAT-ov avion Split – Zagreb – Frankfurt. Presjedanje u KLM dvokatni avion. Gornji prva klasa (tu smo bili), a donji za sirotinju, pa s tim čudovištem preko velike bare u novi svit.
U Montrealu presjedanje u nešto manji (lokalac) Canada Air, pa priko cile Kanade, a to nije baš malo, do Vancouvera.
Umorija sam se i pisat, a kako je to bilo tada letit!
U tom gradiću od tadašnjih 5-6 miljuna stanovnika smo prespavali, a sutra – opet u zrak. Jesmo li judi oli tice? Jesmo li pomorci oli piloti?
Ukrcalo nas u mali hidroavion, pa priko kanala (ka prema Braču) do otoka Vancouver island, jušto prid brod MOŠA PIJADE, koji je bija vezan isprid tvornice i tri četri kuće koje zovu Nanaimo …