tekst i foto: Marijana Šundov
Bruxelles/ 20.rujna 2014./ Ima takvih dana kada ne znaš gdje si. Zaspeš na jednom mjestu, a probudiš se na drugom. I treba ti vrijeme da se nađeš …Za mene je to bilo ovo ljeto …prepuno putovanja i susreta s dragim ljudima.
Jedna drevna mudrost sa Dalekog Istoka kaže kako bar jednom godišnje treba otići na mjesto gdje do tada nikada nisi bio. To otvara vidike i razbija neke ustaljene poglede. Možda …možda je tako.
Ja znam kako se s vremena na vrijeme treba vratiti ponovo posjetiti stara mjesta; ponovo pogledati neki dobri stari film; ponovo pročitati knjigu koju smo već čitali …
Čini se kako je taj film ili knjiga novo djelo jer nalazimo tamo što ranije nismo primjetili. Međutim mi smo ti koji smo se promijenili i naša iskustva su bogatija. Stoga to više za nas nije isto djelo.
Slično je i s mjestima. Nekada mi se čini kako su se neke ulice i zgrade i gradski kvartovi iz moje mladosti smanjile, a u biti su ostale iste. Ja sam ta koja se promijenila.
A, opet ima mjesta koja su kao u sjećanju ostala ista. Izazivaju iste osjećaje. Oduzmu ti dah svojom ljepotom i skladom, te te ponovo nadahnu kakav god se vratio i odakle god došao. I nekada pronađeš nešto što je bilo duboko, duboko zakopano unutar tebe …i osjetiš ili tihu radost ili neku staru zaboravljenu tugu. Jer, neka mjesta i neke melodije bude sjećanja. I kada se to dogodi ostaneš u čudu i pitaš se:
– Kako sam to mogla zaboraviti?
I tako …evo mene ponovo na obali. Druga je to obala. Nije to Dalmacija i nije to Jadransko more. Ispred mene Sjeverno more, antičko Mare Germanicum. Pijesak …dubok i bijel … hladan pod mojim bosim nogama, a okolo mene je mnoštvo pješčanih dina.
Nalazim se na plaži u Knokkeu, Zapadnoj Flandriji. Nema palmi ni drugog drveća, ali ima mnoštvo galebova i po stijenama pravo bogatstvo školjki i to dagnji. Ispred mene beskraj, sivo-plava daljina, nema otoka …
Ipak, igra valova i šum mora podsjeti me na davno ljeto 80-tih. Radila sam preko Studentskog servisa na otoku Šolti.
„Da’ Bog da te Šolta dopala“ – bila je uzrečica kojom su se proklinjale neposlušne djevojke. Naravno nije obećavala ništa dobro nego težak i izoliran život na otoku. Međutim, za mene Šolta je bila i ostala mjesto ljepote, sklada i snova mladosti. One mladosti kada si u dvadesetima i svijet ti se čini na dlanu, a mogućnosti bezbroj. Čini ti se da možeš sve što poželiš.
U hotelsko naselje Nečujam dolazili su turisti iz tadašnje Čehoslovačke i Zapadne Njemačke. Posebno ovi posljednji bili su galantni i donosi dašak glamoura. Sjećam se kako sam sa zanimanjem razgledala na stolovima ostavljene potrošene, tvrde kutije cigareta egzotičnih naziva poput „camel“, „morrison“, „astor“ te ilustrirane časopise predivnog papira i reklama. Tako daleko su mi se činile od onih naših cigareta u mekim kutijama.
Doista, drugo vrijeme i druga geopolitička karta, mislim dok gledam Sjeverno more, tamno i nemirno poslije kiše.
Mislim o domu i Splitu koji je zadnjih par godina postao šampion turizma Hrvatske. Splićani su se okrenuli turizmu, iznajmili su stare kuće, preuredili stanove. Čak je i jedna robna kuća pretvorena u motel simpatičnog imena „Goli i bosi“.
Gledam ovu ovdje obalu, mnoštvo visokih zgrada, hotela, apartmana. Prava devastacija obale. Znam, nije nikada ova obala bila poput naše, drugo je to more hladno, dio Atlanskog oceana, drugačije su biljke i klima, ali ipak je to bila lijepa priroda.
A, sada vjetroelektrane tik do mora, zgrade jedna na drugu …čitam u vodiču kako su u 19.stoljeću belgijski slikari James Ensor i Alfred Verwee dolazili iz Bruxellesa u Knokke … tada predivno malo selo … i slikali njegove krasne vidike, more, pijesak i obalu. Čak su osnovali i umjetničku koloniju i tako znatno pridonijeli popularizaciji Knokkea i njegovom kasnijem pretvaranju u elitno ljetovalište.
Mislim kako ovi slikari danas ne bi bili baš najsretniji sadašnjim krajolikom.
Ispred gradske vijećnice modernog zdanja od cigle je i spomenik Alfredu Verweeu, velikom belgijskom slikaru, zaljubljeniku u Knokke. Verwee je bio vizionar, prepoznao je potencijal Knokkea. Vjerovao je kako će to biti utočište za one željne ljepote i mira.
Međutim, kako to često bude, napredak je donio i promjenu. Ono dobro …bilo je više mogućnosti zarade, posla. Došli su novi stanovnici, niknule su zgrade. Selo je postalo grad. Međutim, nestao je divlji krajolik, ostali su samo tragovi ljepote.
Mislim o tome. Doista moramo biti jako pažljivi kako bismo sačuvali našu obalu. I to ne samo prirodu nego i onu našu posebnu baštinu ljudskog stvaralaštva – predivne male kamene kuće, suhozide, uske ulice-kalete. Prihvatiti napredak, ali ostati svoj.
Mislim kako recepta nema, svaki grad je priča za sebe. Samo se treba oduprijeti porivu za brzim bogaćenjem i biti kreativan. Spojiti staro i novo, baš poput starih Splićana, koji sačuvaše i pretvoriše Dioklecijanovu palaču u grad.