– O izložbi o transformacijama socijalističke ljetovališne arhitekture na hrvatskom Jadranu –
piše: Aleksandra Brnetić
foto: Ivica Rukavina i Sonja Breljak
slike u albumu: Wolfgang Thaler, ccn-images Zagreb, Daniele Ansidei, 3LDH Zagreb
Ljeto nam se bliži kraju, pa tako i godišnji koji – ako nam to džep i ostale prilike dopuštaju – provodimo na moru. Obično na Jadranu, našem plavom čija je ljepota sastavni dio hrvatske turističke industrije što dobrano popunjava tanki državni budžet.
Njena snaga nije samo u prirodnim ljepotama bogom danim nego i u graditeljskoj infrastrukturi stvorenoj krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Bilo je to vrijeme kad je na urbanističkoj i arhitektonskoj sceni socijalističke Hrvatske djelovala plejada graditelja čija ljetovališna zdanja i urbanističke lokacije na kojima su podignuta, govore o visokom stručnom i umjetničkom dosegu. Mislimo ponajprije na Haludovo, Babin kuk, Krvavicu, Kupare.
O njima, a i tome kakvu su sudbinu u ratu i privatizaciji doživjeli hotelski i lječilišni kompleksi duž hrvatskog Jadrana, govori izložba austrijskog teoretičara arhitekture Michaela Zinganela u galeriji berlinske umjetničke udruge Neue Gesellschaft für Bildende Kunst (Novo društvo za likovnu umjetnost), koju su preuzeli od Haus der Architektur (Dom arhitekture) iz Graza.
Već na vratima uočavate masnim slovima otisnuti poziv: Come And See The Truth!, a ispod toga: Präsident Tito 1995.
Pođete do zida da zavirite u tekst, ali i da stavite slušalice audiovodiča jer biste, ako ste rođeni i odrastali u Jugoslaviji, kao što sam ja, pa vam u ušima odzvanjaju Titovi sofisticirani govori, prenašani radiovalovima i u zadnji kutak zemlje, htjeli saznati iz kojeg li je to govora ova rečenica.
Pitate se s koje li je on to svoje političke turneje zvao strance na ljetovanje u novosagrađene turističke komplekse da bi oni na svojoj koži, lješkarajući ispod neke sjenovite pinije, doživjeli istinu o jugoslavenskom specifičnom političkom i ekonomskom putu.
No, navoda nigdje, ni na zidu ni u audiovodiča. Žao vam je ali svjesni ste toga da je to sitnica i da je autoru trebao zvučan naslov. Začudit ćete se tek kad iz audiovodiča – ugodan, topli ženski alt, koji vas u najkraćim crtama, ali jednostavno i precizno, uvodi u povijest jugoslavenske socijalističke ekonomije – saznate da su radnici u jugoslavenskom radničkom samoupravljanju sami birali svoje menadžere.
Sami? Kako sami, pitate se. Pa još su za Titova života i vrapci pjevali da izborne konce vuče jugoslavenska komunistička partija. Razmišljate zašto nedostaje to pojašnjenje, dobrih dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije, i to na manifestaciji koja je stvarana uz stručnu suradnju čitave plejade austrijskih, njemačkih i hrvatskih stručnjaka i institucija.
Pitate se i čudite se ali vam pogled pada na niz reprodukcija komercijalno-reklamnih fotografija u boji zagrebačke agencije Touristkomerc. Haludovo u Malinskoj, Berulia u istoimenoj breljanskoj uvali, Libertas u Dubrovniku ukazuju nam se u ljepoti svog modernizma i mondenosti sedamdesetih godina. Unutrašnjost hotela cavtatske Croatie i Excelsiora u Opatiji urešena su vrhunskim dizajnom i apstraktnim umjetničkim djelima pa svjedoče o uspješnom spoju arhitekture i umjetnosti. I srce vam zadrhti.
Michael Zinganel izložbu temelji na vizualnoj i na zvučnoj informaciji, a oblikovao ju je s dva elementa. U središtu prvoga je grafikon turističkih noćenja. Razvojna linija, duga 15 metara, pokazuje da je do značajnog razvoja krenulo 1955., da je do prvog većeg pada došlo 1988., a s početkom rata 1991. turistički promet Hrvatske rapidno se vratio na razinu šezdesetih godina.
Nakon Daytonskog sporazuma od 1995. s kojim je u Bosni i Hercegovini prestao rat, počinju se vraćati turisti, i domaći i strani, a i strani kapital škica turističke bisere. Te bisere Hrvatski fond za privatizaciju odmah daje u privatizaciju, a 1998. prodaje veći broj dionica i nekretnina u vlasništvu države. Intenzivna privatizacija kreće tek nakon hrvatskih parlamentarnih izbora u 2000., a 2004. gradnja nevelikog broja novih objekata koji su u međuvremenu postigli zavidni svjetski ugled. 2010. na svjetlo dana izlaze i posljednje malverzacije austrijske bankarske grupacije Hypo-Alpe-Adria-Bank.
Banku je spasila austrijska država tako što ju je nacionalizirala. Hrvatsko je turističko gospodarstvo ostalo bez velikog investitora, a društvo još dan danas stenje pod teretom korupcijskih skandala i priča vezanih uz razna znana i neznana imena hrvatske visoke politike i osiromašenog gospodarstva.
Dotle prosječni hrvatski turist, a on po svojoj definiciji ne pripada ni domaćoj ni inozemnoj financijskoj eliti, ponavlja sudbinu nekadašnjeg prosječnog jugoslavenskog turiste. Ovaj je odlazio na šetnju do prestižnih ljetovališnih zdanja, i ako to nije bio neki objekt u vlasništvu Jugoslavenske narodne armije koji su bili zatvoreni za građanstvo, onda je kavu popio na hotelskoj terasi. Partijskoj eliti sva su vrata svugdje i uvijek bila otvorena.
U staklene vitrine i na niz informativnih ploča i natpisa Michael Zinganel prostrio je pomno izabrane objekte – fotografije, crnobijele ili u boji; lijepe male makete, par brojeva časopisa Arhitektura , glasilo Udruženja hrvatskih arhitekata; odjeću za hotelsko osoblje, sobarice, čistačice. Zinganel ih je posložio u sedam tematskih jedinica, sedam studija slučaja – o socijalnom turizmu kao što je to bilo Vojno dječje odmaralište-lječilište u Krvavici pored Makarske, o sveobuhvatnom nadregionalnom prostornom planiranju, zvanom Jadranski projekti, interijerima, umjetnosti, dizajnu, hotelskim apartmanima ili potpuno oronulim hotelskim zdanjima poput Haludova u Malinskoj ili Pelegrina u Kuparima.
Svaki slučaj, svaki izložak posebna je društvenopolitička i ekonomska priča, i jugoslavenska, a posebice hrvatska, nekad i danas. Svaki milimetar izložbenog prostora izaziva u nas koji živimo izvan domovine neku asocijaciju, na naša putovanja na more, na rat i nesretne izbjeglice po hotelima diljem Jadrana.
Ivicu Rukavinu, hrvatskog arhitekta koji u Berlinu živi i radi od sredine sedamdesetih, fotografije turističkih objekata sjetile su na neka davna ljetovanja: „ ...a sjećanja su lijepa. Utoliko je žalosnije kada vidim kako su danas uništeni, ne samo u arhitektonskom nego i u društveno-moralnom značenju. U ono vrijeme bila su to vrhunska ostvarenja, kako u arhitektonsko-formalnom tako i u društveno-razvojnom pogledu. Ručno crtani planovi, tipologijske studije, sve me to vratilo u studentske dane. Kroz arhitektonsko izražavanje otkrivali smo novo društvo i vlastitu budućnost. Cijeli svijet je bio naš. Bili smo istinski ponosni na razvojne projekte Jadrana, arhitektonska ostvarenja hotelskih naselja naših najpoznatijih arhitekata. Ne bih spomenuo ni jedno ime da nekoga ne izostavim, dio je tu na izložbi. Ej mladosti! Tijekom izlaganja gospodina Zinganela sjetih se studentskog ljetovanja i posjeta največoj diskoteci u Poreču, največoj i najljepšoj i uopće naj naj na svijetu, i okolini – naravno!“
Izložbu ne treba razgledavati samo na vizualnoj razini. Izložbu treba i „odslušati“. Od audiovodiča hrvatski će posjetitelj saznati o vlasnicima velikih uspješnih hotelskih lanaca Valamar, Falkenstein, Luksic Group, o njihovim poslovnim konceptima i razlozima za renoviranje i modernizacija, a njemačkom će to biti prilika da se u glavnim crtama upozna s društveno-političkom pozadinom raznih transformacijskih i privatizacijskih modela, često dramatskih i podosta kriminalnih.
Na dnu dvorane još jedno geslo: The Mediterranean As It Once Was. S ovom aktualnom reklamnom parolom Hrvatske turističke zajednice i dvije izražajne fotografije Wolfganga Thalera Michael Zinganel završava svoje kompleksno putovanje hrvatskim Jadranom i njegovim arhitektonskim turističkim atrakcijama.
Fotografije su velike, jedna su pored druge, i ne mogu bolje prikazati trenutačnu situaciju u hrvatskom turizmu. Jedna je snimljena na sjeveru Jadrana, a druga na jugu. Jedna je iz Rovinja, a druga iz Kupara.
Pred ovom iz Rovinja, kojeg je rat poštedio, zavrtjet će nam se od gledanja u impozantni i maštovito oblikovan središnji interijer ni dvije godine starog dizajn hotela Lone.
Na fotografiji iz Kupara, nekadašnjeg ekskluzivnog odmarališta beogradskog vojnog jet-seta, rat kao da je netom završio, a hotel Pelegrin, kojeg su rezervisti JNA totalno opljačkali, onako velik i bombastičan, s jednim jedinim kupačem na molu u moru djeluje sablasno. Na dvije balkonske ograde dva natpisa, dva slogana, jedan ispod drugog: Kupujmo hrvatsko i Hrvatsko Hrvatima.
I u tom trenutku mi sijevne otkuda u pres materijalima nGbK, pa shodno tome i u nekim tiskanim novinskim izdanjima i internetskim portalima, podatak da jednu hotelsku ruševinu krasi nacionalistički grafiti Kroaten kauft nur bei Kroaten. Sjetih se i srbijanskih i crnogorskih novinskih izvješća iz protekloga rata o ustaškim i mudžahedinskim napadima na vjekovna srpska ognjišta po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i na nacistički poziv na bojkot židovskih dućana: Deutsche, kauft nur bei Deutschen. I ustanovih da za neke prevoditelje rat još uvijek nije završio.
Zašto je pak ova ugledna berlinska kulturna institucija, nasjela na taj prijevod a da ne spomenem autora ove lijepe izložbe i i njegov politički etos, kako se njima dogodila ovako teška kleveta jednog cijelog naroda, pitam se i napuštam galeriju u krojcberškoj Oranienstrasse.
Prilika za odgovor mi se pruža u iduću nedjelju, 1. rujna. Na zatvaranje dolazi autor i kurator Michael Zinganel i u 18 sati vodi kroz izložbu, a u 19.30 sati diskutira s Borisom Budenom, austrijskim filozofom rođenim u moslavačkoj Garešnici.
Adresa:
Urlaub nach dem Fall – Transformationen sozialistischer Ferienarchitektur an der kroatischen Adria
Neue Gesellschaft für Bildende Kunst, Oranienstraße 25, 10999 Berlin-Kreuzberg
Dnevno od 12 do 19 sati, a četvrtkom, petkom i subotom od 12 do 20 sati.