Kratka pisma iz domovine
piše: Marija Matijašević
Stružec/ Gotova je moja nova knjiga, 28. po redu, naslova “Sto bakinih heklanih mustri”. Toj knjizi sam se posebno radovala! To je nešto od moje pokojne bake, nešto i jedino, što mi je ostalo.
Nisam ja od nje naslijedila dukate, koji su njen vrat kitili kada je bila mlada. Ili …narodne nošnje, koje su uljepšavale, njeno lijepo tijelo. Baš ništa. Ni kuću, ni zemlju.
Ostavila mi je ono, što je ona najviše voljela, i cijeli život radila. HEKLALA; heklariju.
Heklala je po livadama i pašnjacima, kada je čuvala guske ili krave, kada je bila u selu ili na tračanju sa susjedima … U njenoj ruci je bio uvijek i samo …hekladlin. Kada sam bila mala, rekla bi mi često: – Jedna žena i njeni prsti ne smiju nikada biti na miru, i kada nemaš što raditi, metni šake u krilo i vrti palcima, jedan oko drugoga, da nisi za džabe!
Njeni stolnjaci su pravo remek djelo, njeni miljeji su bez greške, veliki i mali. Ostavila je ona meni, napravila za udaju, dosta toga, koliko se bilo u mogućnosti kupiti konca, koji je bio tada skup. Sve sam ja to nosila, u udaju …u Zagreb, u Berlin, u Stružec. I sada to gledam i mislim si: – Koliko je puta zabola taj hekladlin, koji mi je i ostavila, u te mustre!?
Kada sam se vratila kući, našla sam još 134 započete mustre u jednoj ladici u podrumu.
Nisam ni znala da taj stol ima ladicu. To je stari stol iz Amerike, od moje bake po mami, iz 1900. godine. Lijepi je. Ima okruglu ploču i oble noge, na sredini ima na ploči urezbarene mašne. Doputovao je te daleke godine, mjesec dana s brodom iz Philadelphije.
Baš mi je drag. I stol i bakinih stotinu mustri!
Draga Marice, vrlo je lijepo da si uspjela napraviti knjigu u čast svojoj baki i njezinom umjetničkom radu. Baka je to zaslužila. Na taj način moći će i drugi vidjeti te mustre i diviti im se.