piše: Žarko Delač
Industrija zabave i razonode nesmiljeno iz dana u dan novim projektima i razrađenim marketinškim pristupom povećava svoje prihode i donosi pojedincima neslućeno materijalno bogatstvo.
Slična je situacija i s drugim proizvodima, a osobito najprofitabilnijim kao što su trgovina oružja i farmaceutska industrija.
I dok je borba za tržište i zaradu potpuno legalna i legitimna te ako se pri tome ne krše društvene, etičke i moralne norme, opravdana je i zarada. Druga je stvar što vlasnici internacionalnih korporacija i tajkuni čine s tim materijalnim stvarima i čini li ih to silno bogatstvo doista sretnim.
Uvjeren sam kako većina od njih živi u svom zatvorenom svijetu, bez kontakata sa svakodnevnim ljudskim životom, prirodom i jednostavnim životnim problemima. Zadovoljstvo hrane kupnjom automobila, jahti, zrakoplova i nakita dok su iznimke filantropi i ulažu u opće dobro ili neprofitne djelatnosti kao što je kultura. Jedan od takvih svijetlih primjera u našoj sredini je uređenje Kulturno informativnog centra tvrtke Filip Trade i umjetničke aktivnosti udruge Lauba u Zagrebu.
No, započevši misao s industrijom zabave želio bih naglasiti utjecaj na one najmlađe, djecu. Primjer promocije crtanih likova Štrumpfova aktualan je primjer komercijalizacije i amerikanizacije našeg društva.
Koristeći uhodanu šablonu producenti snime film, promoviraju glumce, objave novinske članke i u ovom slučaju otisnu album sa sličicama. I tako dobivamo Štrumpfomaniju koje je zahvatila i Hrvatsku.
Nitko se pri tome od naših marketinških stručnjaka ili poduzetnika ne sjeti pokrenuti Baltazaromaniju. I dok se recimo plastični lik Charlie Browna u različitim pozama može vidjeti na velikom broju mjesta u Minneapolisu pitam se gdje je naš profesor Baltazar?!
Razumljivo je pri tome kako su privatni ulagači vrlo oprezni ili bolje rečeno nezainteresirani za njegovu komercijalizaciju jer se boje financijskog neuspjeha. No, što je s državnim činovnicima i institucijama kojima su na raspolaganju sredstva i fondovi kako bi promovirali hrvatske proizvode, brandove i tradiciju? Čini mi se kako su se i oni uklopili u opće stanje neinventivnosti i pesimizma te su zaokupljeni drugim brigama i problemima.
Tako je naš profesor prepušten pojedinačnim i sporadičnim pokušajima kojim se izvlači iz zaborava. Istovremeno naša djeca znaju više o Štrumpfovima, Tomici, Teletabisima ili ako hoćete drugom svjetskom ratu i Sulejmanu nego Domovinskom ratu i banu Jelačiću.
Zbog toga, a ne zbog nekih jednokratnih politikantskih slučajeva, sve manje primjećujemo kako živimo u, figurativno rečeno, ptičjem rezervatu i da drugi s nama vrlo lako -brišu pod.