piše: Žartko Delač
Upravo završeni festival elektronske glazbe u Splitu prema raznim izvorima srušio je mnogobrojne rekorde. Broj posjetitelja, izvanpansionska potrošnja, rasprodani smještajni kapaciteti, broj država iz kojih su došli partijaneri, količina smeća na stadionu i oko njega, broj privedenih dilera ili konzumenata droga…
Nažalost, među ove brojke moramo uvrstiti i prvi zabilježen smrtni slučaj među posjetiteljima festivala.
Sve su to lako provjerljivi podaci i manje-više izneseni u javnosti, a zahvaljujući medijima, vidjeli smo kako su potporu mladima dali Splitsko – dalmatinski župan i ministar turizma.
I sve bi to bilo prihvatljivo da istovremeno ne žmirimo pred činjenicom kako su pobornici elektroničke glazbe koju uglavnom karakterizira beskonačno ponavljanje jednog ritma u velikoj većini ovisni o narkoticima, osobito na velikim skupovima kada obožavatelji ove vrste glazbe masovno troše razne vrste opijata kako bi satima mogli biti u formi.
U stvari, i sama glazba stvara psihodelički efekt i na taj način predstavlja nešto što je u suprotnosti s etikom, moralom ili smjernicama koje predstavljaju pozitivne društvene vrijednosti.
No, izgleda kako je financijska zarada na prvom mjestu i osnovni motiv našeg licimjernog ponašanja iako je glavno pitanje: tko tu uopće zaradi?
S druge strane imamo drugu vrste glazbe koju zabranjujemo i sotoniziramo jer pojedincima ne odgavaraju određene riječi u pojedinim tekstovima pjesama. Pogađate kako je riječ o Marku Perkoviću Thompsonu koji je čak i zakonski postao opasnost za mlade ljude ili drugim riječima čak smo se prešutno složili da predstavlja neprimjereni atak na naše civilizirano društvo! Rekao bi pokojni Malden Delić:- Pa ljudi moji, je li to moguće?!!!
S jedne strane, dopuštamo masovno okupljanje, u velikoj većini svjetskih probisvjeta, uz glazbu koja ispire mozak i nema baš nikakvih poruka i umjetničkih vrijednosti, a s druge zabranjujemo Čavoglave jer truje našu mladež.
Ovaj paradoks moguć je vjerojatno samo u našoj državi i dok ne shvatimo da smo prepuni ovakvih i sličnih paradoksa i dalje ćemo živjeti u okruženju naših sugrađana koji traže bolje uvjeta života izvan naših granica. Unatoč tome što je i našim oskarovcima u znanju sve jasno pa citiraju Dobrišu Cesarića, a osvajači zlatnih odličja na svjetskim natjecanjima i smotrama uporno se trude pokazati kako postoji i jedan drugi svijet.
Gdje bi nam bio kraj da su mediji samo 1% svog prostora umjesto Ultri i kontinuiranom preferiranju sotonskog turizma od Zrća do Hvara, posvetili upravo takvim našim mladim snagama koji bi trebali biti temelj na kojima ćemo graditi budućnost naše države i širiti optimizam koji nam nedostaje u svim segmentima, osim trenutačno na nogometnom planom.