piše: Željko Jelavić
Dakle,od kad me pamćenje služi, najviše sam mrzio dan u godini kad je kolinje.
Taj dan bih po pravilu bio bolestan i bježao od svi onih mirisa, šurenja, topljenja čvaraka, obarina, ma …fuj!
To bi bio dan moga tjelesnog pročišćenje jer nisam mogao ni krušne mrve staviti u usta. Bio bih gladan cijeli dan, a oko mene nezamislivi smradovi.
Da, ja sam taj koji je poslije volio pojesti metar suhe kobasice, komadinu šunkice, kulina ili kulinove seke …uh kako je sve to poslije bilo lijepo i ukusno.
Izvlačio se ja tako sve dok nisam postao momčić. Kako se pravi muškarci upravo dokazivahu na kolinju, tako i ja silom prilika postadoh sudionik mnogih gico-cidova.
Skupimo se ujutro, a oni stariji već počnu s kuhanom rakijom. Mazne se tu nekoliko rakijica jer treba raditi po hladnoći 😉
Prvo krene zajebancija istih ljudi kao i svake godine. Kad se već počnu vrijeđati na rubu incidenta, krene se van pokazati tko je gazda u svom toru.
Ovo se dogodilo prije desetak godina, a kako neki već znaju, likovi mojih životnih pričica imaju drugačija imena od stvarnih.
Izašli mi u predvorje svinjca, a majstori isukali handžare, škrgučući zubima. Glavni majstor, po pravilu čovjek koji ne pije, nego doslovce loče, uzeo samokrijes za svinjske stvorove, specijalne izvedbe made in tvornica Đuro Đaković i stoji ljutit na kraju špalira …bijesnih i žednih svinjske krvi.
Mata bi uvijek ulazio u svinjac pa nabijao sajlu svinji u usta, a onda uskačemo mi pomoćnici i vučemo je van.Strijelac i koljač, sve u jednoj dobroljuljajućoj osobi čeka da mu dovedemo žrtvu kako bi je prinio na oltar, bogu životinjskog nagona.
Dakle, Mata je ušao, a gica rokće li rokće. Sad mi ne vidimo što se unutra zbiva i tko koga …jedino se čuju neartikulirani glasovi svinje i Mate.
Odjednom izlijeće krmačetina, a Mata na leđima k’o šerif McCloud, samo što je jahao naopako držeći se za rep pomahnitale nemani.
Svi se skočiše da pomognu, a ja ravno put bašče. Dok su gledali što učiniti, meni je pomenuti prizor bio dovoljan da se zavalim u pola metra visok snijeg i umirem od smijeha.Mislio sam da ću se od smijeha i onesvijestiti.
Rodeo je trajao par minuta dok svinja nije Matu nabila u korito i vratila se unutra. Jebiga, postade svima jasno da ovaj put nema zajebancije.
Predložiše da moj stari donese geveru i isprazni šaržer u nerazumnu zvijer, te osvjetla obraz neustrašivom ljudskom zboru, ali Mata reče neka mu samo daju još koju rakijicu, pa će on opet unutra.Tako i bi. Ganjali se on i krmača ganjali, dok se krmačetina nije umorila i dozvolila da joj Mata stavi…mislim sajlu. Ostalo je sve išlo kao podmazano. Izvučemo je van, metak u čelo i …”koljiiii Jozo”!!!
Mata je bio heroj jer događalo se da svinja odgrize šaku onome tko joj stavlja sajlu. Posao nije bio baš naivan. Druge godine, bijaše opet kolinje. Ekipa svima znana, stanje redovno, rakije dovoljno.
Mata opet u tor i sve ide glatko kao u partizanskim filmovima.
Mrski je neprijatelj izveden na čistinu i sad ga treba držati da neustrašivi majstor pištoljem omami jadno stvorenje. Dere se svinja, deremo se mi, ali najviše se deru Dado i ćuko Garo.
Jadan pas pomislio da je on sljedeći pa grize Dadu za nogu dok ovaj drži svinju. Uto skače Mata i Garu s lancem prebaci preko šljive. Visi ćuko i trza se…U međuvremenu mi dovučemo žrtvu krvniku i …
No, čini se da je ove godine šljivka bila jača nego inače, pa majstor opali na krivo mjesto, ranjena beštija malo mrdnu guzovima i pobaca nas ko mačiće u snijeg, te put pod noge. ‘Bem ti, ganjali smo je dvijestotinjak metara, a onda je ona pala. Kao ona dječja igra trule kobile pobacašmo se po njoj, a Iva isuk’o bajonetu na juriš i bode. Bode Iva, al’ bodemo i mi sve od straha da se čudovište od 220 kg ne ustane.
I tako, mislim da je na kraju jadna svinja krepala od iskrvarenja, a ne od klanja. Uvijek mi je bilo žao životinje, ali taj put sam se dobrano uplašio onih kljova. Zajebavali nas poslije susjedi da koljemo u drugoj župi.
Donesemo je u koritu nazad, te pogledamo Garu koji se umirio i ukočio kao svijeća. Ma nije krep’o, preživio je. Valjda je bio sretan što nije svinja te se idućih godinu dana u kilaži poduplao. Valjda mu se otvorio apetit nakon stresa.
Kad je uginuo, neke godine, vetrinar je rekao da je to prvi pas u njegovoj praksi kojeg je srce izdalo. Jesu li traume od klanja ili naglo debljanje bile uzrok smrti, nije znao reći.
Eto, tako je to bilo…. ne ponovilo se!
Sad fino kupim svinjske polovice i kao svaki civilizirani sapiens radim u miru kobasice i ostale delicije.
P.S.
Jučer sam bio kod bratića na kolinju i ničim izazvano srušilo se par uredno složenih stvari u trošnoj šupici. “Moj stari navratio” – reče on. Da, fali nam obojici. On i njegove “provale”, šale … i glas. 🙁