Svjedočanstvo o obraćenju nevjernika u Africi
Piše: Katica Kiš
Mladi studenti medicine, pravi hrvatski kršćani, Tomislav i Mija, upoznali su se za vrijeme studija. Tomislav je bio miran i povučen, dok je Mija bila živahna i vesela osoba. Stoga su se dobro upotpunjavali i harmonirali u mnogo čemu, kako u studiju tako i u privatnom životu. Mladi ljudi su poznati po mnogim novim idealima i sprovođenju svojih ideja u djelo.
Po završetku studija, odlučili su zajedno ovi mladi liječnici, da prvi svoj praktični medicinski rad odrade u Africi, gdje je medicinska usluga bila najpotrebnija. Glavna motivacija im je bila pomoći bolesnim ljudima i očuvati dragocjene ljudske živote. U Africi još uvijek haraju mnoge zarazne bolesti i pošasti.
Ubrzo su se spakovali, te pošli u središnju Afriku, u državu Kongo, u jedno manje mjestašce. Ponijeli su sa sobom dosta medicinske opreme, raznih lijekova, protuotrova, injekcija…
Ugodno ih se dojmila prelijepa priroda i nacionalni parkovi. Ubrzo su ustanovili da u tom mjestu gdje su došli, nije bilo prave liječničke ordinacije niti bolnice. Odlučili su tražiti pomoć iz domovine od državnih vlasti i crkvenih organizacija. Uskoro su došla dva svećenika-misionara, koji su im pomogli sagraditi prostorije za liječenje i mjesto za molitvu svemogućem Bogu, jer ovi priprosti ljudi u Kongu nisu još čuli za Evanđelje – Riječ Božju.
Tako su ovi mladi ljudi započeli svoju misiju liječenja ljudskog tijela i duše. Ovaj jednostavni i priprost narod Afrike ugledao je tako ljepše i sretnije dane kroz bezuvjetnu pomoć i ljubav ovih mladih liječnika i misionara. Kršćanska vjera i Radosna vijest se ubrzo ovdje propovijedala i prakticirala djelotvornom ljubavlju. Otvorio se dječji vrtić i škola. U tu školu je išao i Samuel, sin vozača autobusa. Njegov otac Sam još nije prešao na kršćansku vjeru, iako se njegova cijela obitelj već pokrstila.
Jednog sparnog dana, Tomislav i Mija, vozili su se biciklima po ulicama ovog malog afričkog mjesta. Tomislav je vozio naprijed, a za njim je vozila Mija. Sam, vozač autobusa, obilazio je jedno drugo vozilo, te okrznuo Miju, koja je padajući s bicikla povikala:
“Tomislave! Tomislave!“
Tomislav se okrenuo, ugledao Miju ispred autobusa i odmah zavapio Bogu:
„Bože, zaustavi kotače!“
Autobus se, kao za čudo, zaustavio tik uz Miju. Uskoro je dotrčao jedan policajac da zabilježi pojedinosti ove prometne nesreće. Mija je odvežena u novu bolnicu, gdje joj je ustanovljen potres mozga, ali nije bila u životnoj opasnosti.
Tomislav se potom trebao javiti u policijsku postaju. Došavši tamo, ugledao je premorenog vozača autobusa. Policajac reče na to Tomislavu:
„Ako potpišete ovaj izvještaj, vozač će biti kažnjen, jer je kriv za ovu prometnu nesreću“.
Tomislav se zagledao u uplašeno, blijedo lice vozača i pomislio, što bi Isus Krist učinio u ovoj situaciji, te odmah odgovori:
„Ne, ne treba ga kazniti. Ja mu to opraštam. Oslobodite ga! Molim vas, ne dozvolite da ovaj vozač izgubi svoj posao!“
Vozač Sam je potom ushićeno pogledao Tomislava, skočio na noge, te znajući da je Tomislav kršćanin, poviče:
„Sada vidim; moj otac, moja majka i svi moji su kršćani, ali ja do sada nisam nalazio ništa privlačno u kršćanstvu. Sada to znam i osjećam. Pravo i djelotvorno kršćanstvo je ljubav. I ja sada dajem svoj život i svoje srce Isusu Kristu.“
Prisutni policajci su bili oduševljeni ovim ganutljivim činom, te su se počeli raspitivati o kršćanskoj vjeri.
Samuel, vozačev sin, upravo se tada nalazio na vjeronauku, kad je u tu prostoriju upao jedan naoružani terorist, te uhvativši Samuela, glasno mu reče:
„Ako hoćeš dalje živjeti, moraš se odreći Krista!“
Samuel, uplašen, ipak smogne snage da mu odgovori:
„Neću i ne mogu se odreći Krista, jer je on moj brat, moj prijatelj i moj Spasitelj. Ako moram umrijeti, znam da je progon kršćana jedan znak posljednjih vremena, kada se približava Kristov ponovni dolazak na zemlju. Tada će istinski kršćani s Njim vječno živjeti u sreći i blaženstvu, u Kraljevstvu nebeskom.“
Mržnja teroriste potom je žestoko uskipjela, te on bez samilosti, snažnim udarcem odrubi Samuelovu glavu. Nevina i topla Samuelova krv potječe u mlazu, kao žrtveno svjedočanstvo kršćanske vjere u Spasitelja svijeta, Isusa Krista.
Sam je bio veoma tužan zbog smrti svojega sina, ali ujedno i ponosan na njegovu mladalačku hrabrost, kako je branio svoje kršćanstvo. Na njegovom grobu postavljen je križ, kao znak pobjede nad bezbožnim svijetom.
Estera, najmlađa Samova kćerka, bila je isto tako vrlo oduševljena kršćanskom naukom, te je željela i sama postati odgojiteljica djece, kako bi radost svoje kršćanske vjere prenijela na buduće generacije. U Nigeriji je postojala jedna poznata kršćanska škola za djevojke, te uz pomoć misionara, Estera se tu upisala u višu školu za odgojiteljice.
U toj školi je bilo više stotina djevojaka, iz svih krajeva Afrike, koje su tu bile smještene i školovale se. S oduševljenjem i velikom radošću Estera je marljivo učila ovo zvanje za budući odgojiteljski rad.
Jednoga dana u školu je nahrupila grupa naoružanih vojnika, jedne neprijateljske organizacije, nasilno potjerala sve djevojke, među njima i Esteru, potrpali ih u vojnička, teška vozila i odvezli u brda u svoje prebivalište.
Zapovjednik ovog odreda Ferid, stasit momak, natjerao ih je odmah da pokriju glave i obuku duge haljine koje su im bile na raspolaganju. Ugledao je Esteru i njeno ljepuškasto lice, iz kojega je zračila neka čudna radost, te se začudio sam sebi što obraća toliku pažnju na nju.
Nekoliko dana po tom, odlučila je ova četa vojnika da oni sami požene neke djevojke, neke od njih prodaju u roblje, a neke jogunaste da smaknu, jer nisu bile podobne za njihov daljni posao. Zapovjednik Ferid odlučio je oženiti Esteru, jer mu se odmah svidjela, ali ju nije pitao za pristanak. Estera je znala da joj vjeru u Krista ništa ne može iz njenog srca izbrisati. Bila je postojana u vjeri, upravo sada kada se našla u ovoj bezizlaznoj situaciji. Sjetila se Isusovih riječi, koje su joj podarile snagu i nadu u budućnost:
„Ljubite svoje neprijatelje i molite Boga za one koji vas progone!“
Kad se morala udati za Ferida, počela se odmah žarko moliti Bogu za njegovo obraćenje.Ta Bogu je sve moguće. Znala je da ju nitko ne može rastaviti od Božje ljubavi. Onaj tko uništava tijelo, njega se nije bojala. Molila se zajedno s Feridom do pet puta na dan; ona na svoj način, a on na svoj.
Nastojala je pružiti Feridu onu ljubav kojom ju je učio njezin Gospodin – bezuvjetno. Njezina topla i velika ljubav, njezina bezgranična nježnost, ubrzo je djelovala na Ferida, koji ju je započeo također ljubiti. Estera mu je u nekoliko navrata govorila o kršćanstvu i njegovim prednostima za ovajzemaljski život, te da ljubav pobjeđuje sve prepreke, sve poteškoće i sva neprijateljstva među ljudima. Ferid to nije htio, niti mogao shvatiti. Morao se boriti za svoju vjeru i svoje ideale, jer nalozi su dolazili od vladajućih religioznih vođa.
Jednoga dana, nakon godinu dana bračne veze, Ferid je došao s bojnog polja kući, krvavih ruku. Estera mu je pokazala njihovog lijepog, novorođenog sina.
Ferid ugledavši očice svoga sina, baci mitraljez s ramena, kleče na koljena i zaplače:
„Bože moj, Bože moj, oprosti, oprosti moje velike grijehe. Sad vidim da si ti jedini svemogući Bog ljubavi. Kajem se za sva zlodjela što sam učinio svojim bližnjima i svim ljudima. Nikad više neću uzeti oružje u svoje ruke. Želim postati kršćanin i slijediti u životu put tvojega Sina Isusa Krista“.
Ferida su nazvali po krštenju Josipom. Još jedna duša bila je spašena,zahvaljujući Esterinoj ljubavi i molitvi Bogu i Jaganjcu božjem, Isusu Kristu. Uzeo je Josip svojega malog sina u naručje i posvjedočio pred malom grupom kršćana:
„Bio sam slijep, a sada vidim. Bio sam mrtav, a sada živim. Shvatio sam da ljudska mržnja, čovjeka ranjava i ubija, a ljubav mu daruje život i radost. Hvala ti Estera za tvoju nesebičnu ljubav, kojom si posvjedočila svoju, a sada i moju, kršćansku vjeru. Bog te čuvao i blagoslovio!“