Iz naše arhive …objavljeno 09.12.2013.
Ovo je …ne znam ni ja koja godina kako ga nema
napisao: Željko Jelavić
Četrdesetih godina prošlog stoljeća, mnogi moraše otići daleko od najbližih, od rodbine, od ljubavi, rodnih polja, zelenih livada, stoljetnih šuma i svega što im je bilo srcu drago.
Ćako je bio jedan od njih. Tako smo ga svi zvali iako mu je krsno ime bilo Nikola. Bez oca, kao najmlađi od četvorice braće, morao je slušati starije koji mu tada ne dadoše oženiti se s Anđom, lijepom seljankom iz obližnjeg sokaka.
Tako se pojavio veći razlog za „privremeni rad“ od neimaštine i novopečenih proletera iz šuma bosanske Posavine, te slomljena srca punog prkosa otisnu se u bijeli svijet. Bio je jedan od onih koji su gradili netom porušenu, fašističku, Njemačku.
S nekoliko razreda škole, bez znanja jezika, mučio se Ćako godinama u dalekoj zemlji i zarađivao po onoj “crne ruke, beli lebac”.
Sjećam ga se još kao klinac kad bi dolazio k nama. Svako dijete, ama baš svako dijete, iz ulice se veselilo Ćaki. Pridobivao bi on tuđu dječju ljubav, jer svoju nije imao, keksom, bombonima i bijelom čokoladom koje nije bilo u našim trgovinama, a bome ni u bosanskim prodavnicama.
Čim bi prispio u našu avliju, prvo bi poljubio moju baku koju je zvao „majka“ jer svoju nije upamtio. Onda bi na red došli sestra i ja, pa sva pačurlija iz ulice, te ostali veseli “dočekivači”.
Za mene je bio Božić, Nova godina, Dan republike, ustvari praznik, kad je Ćako dolazio iz Njemačke. Pokojni stari bi ga znao zezati, a ovaj uzvraćati nadimcima koje im prišiše još kao djeci. Interesantno je što su to bili nadimci koje ni jedan nije volio i nisu bili presretni kad bi i spominjali, ali ipak nitko se nije ljutio, kao da su tom porugom i zadirkivanjem oživljavali davno prošlo, proživljeno siromaško vrijeme, preko Save.
Kružila je priča da je jednom za opkladu u Zagrebu, na biceps desne ruke ispustio nož, s metra visine i da se nož odbio i pao na zemlju, kakve je mišiće “zaradio” po bauštelama Njemačke.
Zadnjih godina smo znali skupa zapiti u obližnjoj birtiji. Zanimalo me to što ga razočaralo u životu, ali ne htjede mi ni pijan ispričati svoju priču.
Uhvatih ipak zamišljen pogled i neku prazninu u njegovim već upalim očima.
Nikada se nije oženio i nikada nikome, koliko znam, nije pričao o Anđi, o ljubavi, i o svom promašenom životu.
Pričalo se da bi znao ponekad otići u javnu kuću, ali je većinu novca protrajbao kockajući i dočekujući jutra u nekom prljavom i zapuštenom klubu gdje su se okupljani svi Jugoši.
Posljednjih je godina dolazio rjeđe i bivao sve mršaviji i slabiji, kao da se spremao za „odlazak“. Živio je u nekom hotelu za samce, gdje je i umro, bez ikoga svoga.
Ovo je …ne znam ni ja koja godina kako ga nema.
Sahranjen je negdje na sirotinjskom groblju, tiho i mirno kako je i živio. Vjerojatno nikada neću otići na njegov grob u Münchenu, ali ga se sjetim ili za Dan mrtvih i upalim svijeću na Gradskom groblju kod križa ili za svetog Nikolu kad se djeci dijele darovi.
Želim i vjerujem kako ću ga opet vidjeti, pa makar i u nekoj gostionici tamo gore, kako se prepire i pijucka s mojim starim. I na kraju pitam se, je li moguće da ljubav nekome tako skroji život? Pitam se, a znam odgovor!