Sreća se uvijek krije u malim stvarima
Iz naše arhive/ objavljeno 26.10.2013.
napisao: Marijo Glavaš
foto: arhiva Marijo Glavaš
Jednom davno, iza sedam mora i sedam gora, tko zna sjeća li se uopće toga više itko, živio je jedan punašni, veseli kralj. Kralju ime bijaše Albert, a ime malene kraljevine kojom je vladao ne ostade nigdje zabilježeno, nikakav trag (možda namjerno) za njom nije zametnut, kao da nikad nije ni postojala.
I da nije poznato ono malo detalja o kralju Albertu, može biti da će ih se i sad netko prisjetiti, onih par natuknica, npr. da je uvijek imao tople ruke i da se onako pozamašan i okrugao čitav tresao kad se smijao, netko bi, da nije tih par slamki za koje se čovjek može uhvatiti, mogao ustvrditi kako je, zaista, Albertova kraljevina puka izmišljotina.
No, priča o olovci kralja Alberta koja se iz tih davnih vremena prenosi do danas neupitan je dokaz u prilog istinitosti riječi sviju onih koji su se spremni i zakleti se da su, kao prvo, postojali i kralj Albert i njegova kraljevina i, kao drugo, da, iako je kralj odavno mrtav, a njegovoj se kraljevini ne pozna granica, Albertova olovka još uvijek piše, još je uvijek među nama.
Osjećam kako mi se i ove Badnje noći, kao i svake godine dosad, dok sjedeći u toplom domu kroz prozor osmatram tamne obrise grada prošaranog prigušenim odbljescima prozora i treperavih ukrasnih lampica i od tih šarenih krivulja u glavi pletem neku svoju sliku sjećanja, kralj Albert uvukao u stan, kako se neuspješno pokušavajući biti tih šulja do hladnjaka i prigušujući vlastito hihotanje vadi s polica kolače, pečenje, salatu, sir i trpa ih pod njegovim balonastim tijelom ionako prenategnuto kraljevsko ruho, poput kakvog veselog šumskog vragolana, ili dobroćudnog razbojnika.
Točno ga mogu zamisliti, onako bradatog kakav kažu da je bio, s mrvicama hrane zapetljanima među brkovima, kako se iza mojih leđa priljubljuje uza zid i crven u licu kao da će puknuti zbog udahnutog zraka da jedvice centimetar utegne trbuh, na prstima šulja van.
Ne moram se ni okrenuti, mogu slobodno nastaviti kroz prozor gledati svjetla grada u božićnoj noći, ali znam da mi je na odlasku, negdje, samo moram pronaći gdje, ostavio komadić svoje olovke.
No, priča kaže da je mladi kralj Albert bio jako zao kralj. Mrzili su ga ne samo njegovi dvorjani i sluge, nego i sav narod, pa i sve životinje male kraljevine kojom je vladao. Kako je kralj bio neobično sebičan, tako su kraljevi podanici svaki običan dan, ali i prije svakog Božića, kad su više od ičega željeli biti sa svojim obiteljima, morali doći pred kralja i poslušali njegove dnevne prohtjeve kojima je valjalo udovoljiti kako bi se njegovu veličanstvo uvijek i u svemu ugodilo.
Mladi je kralj prvog Božića poželio najljepšeg i najbržeg konja i dobio ga je. Onda je poželio najmekše i najtoplije krznene rukavice i dobio ih je. Zatim kornjaču na kojoj će sjediti dvorska luda i dobio je i nju. Želja za željom, kralju su svakog Božića bile ispunjeni baš svi prohtjevi.
A onda je jednog Božića mladi kralj Albert sazvao sluge i rekao im da je tužan, da ga svi oni darovi što su mu ih godinama donosili samo rastužuju, što ih je bilo više to je on bio sve tužniji, pa im je zbog toga zapovjedio da mu kako god znaju i umiju što prije odagnaju tugu.
Sluge su se pogledavale, netko je predložio da pozovu dvorsku ludu da nasmije kralja, a onda su se kao od kletve u trenu skamenile poput kipova kraljevske obitelji u kružnoj prostoriji u kojoj je vrisak kralja Alberta odzvanjao odbijajući se od zaglađenih zidova kao da je povikalo svih dotadašnjih stotinu kraljeva odjednom.
– Ne želim ludu, lude jedne – povikao je kralj – želim biti sretan! Idite i donesite mi sreću – zapovjedio je.
Sluge su se razbježale na sve strane, samo da što prije napuste prostoriju u kojoj je kraljev glas ječao dugo nakon što su napustile dvor. Svaki je sluga odmah sjeo na svog konja i jurnuo u potragu za srećom, da je što prije donesu kralju. No što su se više udaljavali od dvora, što je dan više odmicao, to su bivali svjesniji da im uopće nije jasno što je to što kralj želi, što bi mu točno trebali donijeti.
Pitajući se kako nekome donijeti sreću, prvi se sluga pognute glave i neobavljena posla vratio u dvor nakon tri dana. Drugi je došao nedugo za njim. Treći se vratio krajem tjedna, a od četvrtoga nije bilo ni glasa ni nakon čitav mjesec dana, kao da je u zemlju propao, ili pobjegao.
Kralj je bio bijesan, razbijao je čaše koje su mu pružali, prevrtao tanjure s hranom, poželio je kazniti onu trojicu gubitnika koji su se vratili neispunivši mu želju. Htio je bar u tome pronaći zadovoljštinu. Idućeg jutra naredio je da ih objese.
Majstori su u dvorištu podignuli vješala, kralj je s balkona promatrao kako izvode onu trojicu, ruke vezane iza leđa, glava pognuta, beživotni, predani, još uvijek živi, ali kao da su već bili mrtvi, već obješeni.
Samo što je kralj otvorio usta da se obrati mnoštvu okupljenih da posvjedoče, začuše se kraljevske trublje, rastvoriše se velika drvena krila dvorskih bedema i u dvorište na jurećem konju, sav ispijen, ali s osmijehom na licu ujaha četvrti sluga, onaj za koga su svi mislili da je pobjegao, za koga je i sam kralj bio siguran da ga je najgore izdao.
Svi su od čuđenja zamukli, a sluga je pao ničice s konja i pružajući ispruženi dlan uvis prema balkonu na kojem je stajao kralj izmučenim glasom viknuo što je mogao jače:
– Kralju moj, evo ti sreće!
Dugo se mladi kralj Albert pitao što da radi s tom olovkom koju mu je donio sluga. Prolazili su dani, onu trojicu je poštedio, ali ništa se nije promijenilo, on je i dalje bio tužan … činilo mu se kao da je prevaren, da je ta olovka koja je stajala kraj zrcala u sobi tek obična, pa ništa, olovka.
Prišao je zrcalu i u odrazu pogledao svoje iskrivljeno, tužno lice, svoje ispaćene oči i obješena usta. Sve mu se činilo kao jedna velika, beznadna laž.
A onda kao da je čuo vlastiti glas, tiho, najtiše, kako kao svjetlost iz dubine najdublje jame u brdima kraljevstva dopire i govori mu da povjeruje, da uzme olovku u ruke i da povjeruje u sreću, da povjeruje da i on, kralj Albert, kao i svaki drugi čovjek na svijetu, zaslužuje sreću.
Kralj Albert spustio je olovku na papir i počeo pisati. Sa svakim novim ispisanim slovom osjećao je kako mu toplina navire u obraze, osjećao je kako mu u želucu neko sićušno škakljanje izaziva promjenu u čitavom tijelu. Pogledao je zrcalo i ugledao lice koje odavno nije bio vidio, svoje lice s velikim osmijehom koji je imao snagu da vječno potraje.
Dok je kraljev smijeh odzvanjao hodnicima dvora, sluge su pripremale gozbu na koju je bilo pozvano stanovništvo čitavoga kraljevstva. I sve su životinje osjećale da se nešto veliko dogodilo, kralj Albert se promijenio. Kad su se svi okupili svečano su se oglasile trublje, a kralj je hihoćući se istrčao među ljude, popeo se na stol i podigao ruku, da je svi vide.
– Ovo je olovka sretnog čovjeka – vikao je kralj. Napokon sam pronašao sreću koju sam tražio u najboljim konjima, najtoplijim rukavicama i golemim kornjačama, ali ona se uvijek krije u malim stvarima. Hvala vam, dragi moji što ste mi je pokazali. A sada… – rekao je kralj Albert, primio olovku objema rukama i naglim je pokretom prelomio.
Svo stanovništvo kraljevine, svi dvorjani i sluge pomislili su da je kralj poludio, da se ništa nije promijenilo, da je to onaj isti, zli Albert kojeg su mrzili. Dok su u strahu iščekivali ono neminovno koje se, mislili su, trebalo zbiti, kralj je tek mirno pružio ruku s polovicom olovke najbližem čovjeku do sebe i nastavio:
– A sada ja tu sreću želim podijeliti s vama. Uzmite i dijelite je među sobom – vikao je kralj Albert – i nikad ju ne prestanite dijeliti.
Što je kralj više lomio svoju olovku, to je ona bila sve duža, sve više ljudi imalo ju je u svojoj ruci, sve glasniji bio je hihot i smijeh, sve veća je bila sreća koja se umnažala.
Kažu da je u danima nakon te slavne gozbe kralj Albert postajao sve rumeniji, sve punašniji i veseliji, a svo stanovništvo kraljevine kojoj se ne zna imena i sve njihove životinje, od tog su ga dana zvali Naš Dobri Kralj.
Sretan Božić!