JEDNO MJESTO

piše: Martina Budimir
Jednom davno postojalo je mjesto na Zemlji na kojemu su ljudi još uvijek cijenili obitelj, tradiciju, prave vrijednosti. Živjeli su u uvjerenju da drugačije ne može, ne smije i ne treba biti.

O.K., ako baš želite, živjeli su u balonu od sapunice.

I ne bi tu bilo ničega čudnoga da se isti taj balon nije već tisuću puta rasprsnuo, da se cijeli koncept života u zajednici kakva je nekoć bila nije pokazao glupim, uzaludnim i besmislenim.

Upravo kao moje ponavljanje jednog te istog na tisuću različitih načina.

Pokazalo se jednostavno kroz godine, desetljeća, stoljeća, da ljudi u tome mjestu ne znaju drukčije. Izgubili su periferni vid, vidjeli samo ispred sebe i svoga nosa. A kad čovjek vidi samo ono što mu je pred nosom, stvari mu se čine većima, važnijima, sudbonosnijima.

Evo mene opet s ponavljanjem jednog te istog!

Okrznuo bi ljude u tome mjestu tu i tamo neki povjetarac izvana, ali nerijetko i orkanska bura. Što bi se dogodilo? Ništa, mjesto se zaljuljalo, slika se mrvicu zamutila, ali još uvijek se tamno staklo koje je zaklanjalo periferni vid nije razbilo. Nakon kraćeg ili ne tako kratkog potresa, stvari su se opet vratile na svoje mjesto, u sigurne duboke kalupe iz kojih ih ni nikakva buduća bura neće uspjeti izbaciti.

Uljuljkani u svoj mali svijet od sapunice, stanovnici su vješto izbjegavali bilo kakvu naznaku promjena. Jer, bilo je s vremena na vrijeme i uljeza koji su se, ne pitajte kako, ubacili u njihov svijet s novim idejama, novim stavovima, novim shvaćanjima. No, samo su ih potakli na još žešću obranu svoga malenoga svijeta, na još jače isticanje onoga što su oni toliko vremena znali, shvaćali i prihvaćali kao ispravno.

Bilo je u tome mjestu i onih kojima je perspektiva malo pobjegla. S tako iskrivljenom perspektivom i oni su vidjeli samo ispred sebe i svoga nosa, ali im slika pobježe na njihov džep ili trbuh. Nisu oni krivi, valjda se sudbina poigrala s njima. Njima se ono što vide činilo jedinim ispravnim. A ljudski je džep i trbuh teško do kraja napuniti, uvijek ima još malo mjesta.

Počela su se u tome mjestu rađati djeca s poremećajem vida, vidješe previše i predaleko. Vidjelo se već onoga trena kad ugledaše svijet da je s njima nešto drukčije, nešto ne štima.

Ali kako su jadni stanovnici mogli vidjeti i znati što kada ne vidješe dalje od svoga nosa?!

Došao je trenutak sazrijevanja tog izroda ovoga naroda, trenutak kada ptići dobivaju krila i žele proširiti vidike i više i dalje no što im je rođenjem dano.

Što će se dogoditi?

Hoće li im svaki pokušaj leta biti uzaludan, hoće li ih magnetska sila tradicije i većine spustiti na zemlju? Hoće li im navući tamna stakla i ograničiti vid?

Ili će se uspjeti otrgnuti, poletjeti?

Ako i polete, hoće li se vratiti?

Pitam se, a pitam i vas: je li trenutak uopće došao ili se i meni samo na čas zamutio vid?