I ONI SU POMOGLI

Vjernici Srpske pravoslavne crkve Berlin -Tempelhof prikupili novac za oboljelog dječaka Mislava Antolovića

tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/- Mi ćemo prodavati tamo kolače i prikupiti novac za Mislava. I ako pritom napravim koju fotografiju, hoćeš li ti to objaviti? Tako je glasilo pitanje koje mi je telefonski uputio Horst Kaya.

– Hoću, objavit ću, velim. A mislim u sebi: –Ali ja to ne radim tako, meni je to nedovoljno. Kad god mogu idem u susret doživljaju, rado pišem autentično, iz prve ruke, s lica mjesta, u prvom licu. Odlučuijem, iako je nedjelja kod mene vrlo zauzet dan, tako ću i sada učiniti. Pa dan prije tražim točnu adresu.

Protagonisti ove priče, sasvim su nesvakidašnji, neobični. Naime, moj gornji sugovornik je naumio dobrotvornu akciju berlinskih “Brođana” pod motom “za Mislava” nedavno prilično uspješno provedenu među Hrvatima, pripadnicima Hrvatske katoličke misije Berlin, proširiti i na vjernike Srpske pravoslavne crkve u Berlinu.

Sad se vi dragi čitateli čudite tome. E, da, život je ponekad ispunjen (i ugodnim) iznenađenjima.

Horst Nikola Kaya, inicijator ove ideje, isto je tako nesvakidašnji lik. Rođen u Berlinu, oženjen Kleopatrom, otac četvero djece, inače on sam iz mješovitog braka Hrvatice i Turčina koji je primio katoličanstvo (danas u Međugorju roditelji vode obiteljski hotel), istinski oduševljen vjerom, ekumenizmom, inače odnedavno na prvom stupnju postati đakonom, pun želje i daljeg usavršavanja u poznavanju i produbljivanju poznavanja Isusova nauka.

-Idem onda vidjeti početak, čuti misno slavlje a ne tek vidjeti kraj, prodaju kolača, velim. Tako se zaputih u susret živom doživljaju. Misno, nedjeljno slavlje je u 10 sati pa računam dovoljno je to rano da kasnije stignem u našu crkvu gdje taj dan pjevamo Jagoda Čulina i ja, s našim crkvenim zborom kojim ravna Matija Ćosić, prelijepu pjesmu Kad se Isus ditić u Betlemu rodi …

Ja dolazim iz sredine gdje je bilo više nacionalnosti, religija, bogomolja. S tim se prije jednostavno živjelo. Istina, u životu tek jednom bijah u pravoslavnoj crkvi u Bugojnu, točnije u zaseoku Čipuljić, i to prigodom tragične smrti jedne poznanice. Kad bolje promislim, nemam pojma o običajima, načinima molitve, izgledu crkve …skoro ništa. Pa eto prigode, pomislim.

Srpska pravoslavna crkva  Berlin- Tempelhof ili Serbisch-orthodoxe Kirche Berlin -Tempelhof je na adresi Holzmannstrasse 34.

Kratko ulazim u zgradu ispred crkve gdje je mala dvorana i službene prostorije. Kolači već stoje spremni. Fotografiram, ulazim u omanju crkvu naziva St. Paulus. Na ulazu knjige i vjerski predmeti na prodaju. Ulazim u unutrašnjost crkve i susrećem Horsta, vidno obradovanog mojim dolaskom. Prostor crkve lijepo uređen, bez redova klupa za sjedenje, stolice tek sa strane, u sredini prazan prostor, ispred relikvije i ikone, likovi svetaca oslikani na zidovima, miris tamjana obavija prostor. Ljudi stoje cijelo vrijeme, u ovom slučaju sat i pol, za trajanja vjerskog obreda …

Prema julijanskom kalendaru, božićno je vrijeme pa su i molitve i pjesme takve. osluškujem, promatram, okupilo se 50-60 ljudi, u kutu pjeva grupa pjevača, svećenik započinje obred …

Pojedine dijelove sasvim lijepo mogu pratiti, recimo molitvu Vjerovanja dok  ponegdje ne razaznajem riječi  a niti slijed obreda. Melodije ugodne, pjevači pjevaju bez glazbe, cijelo vrijeme (Svaka čast!). Gospode pomiluj je najčešće, bezbroj puta, ponavljani refren. Zahvaljujući podijeljenim listićima, sudjelujem u završnoj pjesmi: Božić. Istina, ispisana je na ćiriličnom pismu, meni vrlo dobro poznatom (o tome više neki drugi puta) pa pjevam i ja: –Nek mir svuda caruje, nek se srce raduje, nek se svako popravlja, I Gospoda pozdravlja …

Propovijed, odnosno živa riječ pravoslavnog svećenika, oca Dragana Sekulića, došla je na samom kraju.

Ukratko: – Sin Božji je pun ljubavi za nas. Radi te ljubavi je raspet. I mi trebamo biti ispunjeni tom ljubavlju prema bližnjima. pomoći drugima dužnost je nas kršćana (istina, rekao je hrišćana!). Znate kako smo prošle godine pomagali djeci kojoj je trebalo biti presađeno srce. evo, sad opet imamo jedno dijete koje treba našu pomoć. To je mali Mislav iz Osijeka. Teško je bolestan i treba presađivanje koštane srži i liječenje u Berlinu. Eto, pomozimo najmanjem od braće, to je naša dužnost! .

Tako je otac Dragan pozvao vjernike pravoslavne crkve u Berlinu, pomoći hrvatskom dječaku Mislavu Antoloviću iz Osijeka. Te trenutke u crkvi i fotografiram.

Nakon vjerskog obreda, vjernici su u dvorani kupovali kolače, posjedili, družili se. Zgodno uređena dvorana i prostor za druženje. Upoznah voditeljicu pjevača. Veli, uvijek pjevaju tako a kapela, samo zborovođa ili kako veli, horovođa je na odmoru pa su malo improvizirali inače ih je dvadesetak. Moja sugovornica je Slavica Sekulić i svećenikova je supruga, dugogodišnja pjevačica, pa ju pozvah nekada čuti i naš zbor. – Pa, navratite i vi k nama u crkvu, k pjevačima, na korama nas ima tridesetak, velim. –Već sam bila u katoličkoj crkvi, kaže, rado ću opet doći. 

Doznajem da Srbi  u Berlinu imaju još jednu crkvu u četvrti Weding; obje crkve su privatna imovina srpske pravoslavne crkve, jedna se još otplaćuje a oni se kao vjerska zajednica samostalno izdržavaju od dobrotvornih priloga bez pomoći od njemačke države; u Berlinu su od 1970. godine, broje preko 7 tisuća vjernika ali aktivnih puno, puno, puno  manje …

Nisam se dugo zadržala nakon mise. Trebam ka crkvi svetog Bonifacija. Požurih na obližnjem stajalištu, uhvatiti autobus, koji dobrano kasni. Gledam red vožnje. Jedna mi gospođa veli:

–Pa ja vas znam iz crkve!

–E, pa sad, ne vjerujem, čujte, ja sam vam hrvatska novinarka i u pravoslavnu crkvu navratih danas prvi puta poradi humanitarne akcije ...

–Ma, da, pa iz naše vas, katoličke crkve i poznajem, one na Mehringdammu, otpovraća gospođa, pa pripovjeda kako je tu dugo, jako dugo, od dvanaeste godine života, u blizini stanuje i kako lijep prostor, crkvu i dvoranu, posjeduju Srbi. Jedne je prigode kad su tražili domara, poslala i ona molbu ali joj rekoše kako ima drugih koji, za razliku od nje, sasvim razumljivo, poznaju bolje njihove pravoslavne običaje, tradiciju i vjerske obrede. Tako, od posla ne bi ništa.

U slučaju provođenja akcije “Za Mislava” u pravoslavnoj crkvi, bi NEŠTO! I još kako!

Naime, iako u crkvi nije bilo puno vjernika taj dan, prikupljeno je od priloga i prodanih kolača, ravno 700 eura! Novac će za potrebe liječenja dječaka biti uplaćen na račun “Brođana”, rekao nam je zadovoljan rezultatom, inicijator akcije, Horst Nikola Kaya.

Eto, mi kod izvora događaja, u srpskoj pravoslavnoj crkvi bili, svjedočili, i vama u opisanom doživljaju prenijeli radosnu vijest: I oni su pomogli! Na tome, Bogu hvala.