Vjerujete li još u priču o ludoj Stojici
piše: Emil Cipar
Ne znam jesu li vas kad ste bili dijete plašili sa nekim. Mene jesu.
Bila je to luda Stojica. Jadna žena …izgubila je dva sina u Drugom svjetskom ratu, muž joj se objesio, pa tko ne bi poludio. Hodala je noću raščupane sijede kose u bijeloj haljini od lanenog sukna po poljima i šumama i dozivala svoje sinove: Stojkooooo! Rajkoooo!
Pogotovo zimi djelovalo je to jezivo.
–Ako ne budeš dobar zvat ću Stojicu …čuo sam bezbroj puta i uvijek sam se trudio ničim ne izazivati bijes, jer Stojice sam se bojao, kao i sva ostala djeca u susjedstvu.
A Stojica je bila potpuno bezazlena. Nas uopće nije ni registrirala …živjela je u svom svijetu daleko od naših nestašluka i našeg straha od nje.
Danas razmišljam kako sam zahvaljujući Stojici dobro prošao. Da nije bilo nje mati bi često morala posegnuti za šibom. Stojica je ipak ugodnija kazna.
Pitao sam vas jeste li vi ikada doživjeli nešto slično …mislim da vas plaše s nečim što je potpuno bezazleno.
Za vas ne znam, ali za našu vladu znam pouzdano da su i oni slično odgajani u djetinjstvu. Zbog toga s nama postupa isto kao i moja mama sa mnom i ludom Stojicom.
Samo što lude Stojice više nema, pa nas sada plaše Europskom unijom:
–Moramo konsolidirati proračun inače će doći luda Stoj… ups. EU će doći …sa šibom. Moramo ukinuti drugi mirovinski stup, moramo mijenjati Zakon o radu.
Moramo ukinuti drugi mirovinski stup… je isto kad djetetu kažeš: Moramo razbiti tvoju kasicu-prasicu, jer će inače doći luda… opet ja …jer EU tako traži od nas.
I ako se netko od građana ipak usprotivi, neki koji je već malkicu odrastao …pa kaže:
-Luda Stojica uopće nije opasna. Nije nju briga za nas, ona ima svoje probleme.
E ako netko tako kaže …naš državni vrh odmah sinhrono skače sa svojih fotelja u vis:
–Kako nije opasna! A tko je pojeo našeg Perkovića iako smo ga branili svim snagama?
I tako nas i dalje uspješno plaše sa ludom… e jebiga, opet… sa ludom Europom.
Kad jednog dana odrastemo shvatit ćemo kako EU uopće nije opasna.
A kad ćemo odrasti?
Pa najkasnije onda kad međedi izumru.
Aludiram na komediju Branka Ćopića „Izumiranje međeda“
Ovu komediju u širokom luku zaobilaze političari i drugi „itičari“, ali ju narod rado čita, jer upravo u njoj prepoznaje društvene anomalije vladajućih struktura. O njima je Ćopić pisao na način da vam prvo humorom natjera suze u oči, a kada smijeha nestane ostavi vas samo u suzama.
Dakle, ništa se nije promijenilo tokom zadnjih pedeset godina kada su u pitanju oni koji vladaju, jedino je narod postao nekako ravnodušniji prema sadašnjim korumpiranim političarima.
Da ne postoji mogućnost zloupotrebe masovnih okupljanja, onda bi protesti bili dobro rješenje za borbu protiv mita i korupcije, jer ne vjerujem da bi se od jaja i paradajza mjesecima mogli oprati svi političari, počevši od načelnika, gradonačelnika do šefova država. Međutim, čak i da protesti uspiju, promijenjeni bi bili samo oni koji uzimaju.
A što je sa nama koji dajemo mito? Kako sebe izliječiti od toga? Jedino uvođenjem novčanih kazni. Ali, tko će, kako bi to političari kazali, „implementirati“ naplatu kazni, kad se nikad ne zna tko je kome rod i tko je kome dužan uslugu?
Sagledavajući sve, borba je bespredmetna, zato nam jedino ostaje ulaganje u sebe kroz školovanje i obrazovanje.
Dotle nas mogu plašiti Europom.
Ako trijezno pogledamo …što su to Europa i svijet učinili za nas što mi nismo mogli:
-Izručiti Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu. Ništa lakše od toga da je stvar od početka bila prepuštena hrvatskom pravosuđu, proces u Njemačkoj bio bi već odavno gotov.
-Kazniti Josipa Šimunića zbog fašističkog ispada mogli smo i sami, ali nismo to učinili
-Konsolidirati proračun i provesti reforme …pravosuđa, školstva, državne uprave, zdravstva, mirovinskog sustava…
A zašto to nismo sami učinili?
Nismo zbog toga što su kod nas i Perković i Šimunić i proračun Ćopićevi međedi, zakonom zaštićeni i nitko ne smije dirnuti u njih. Dok sami ne izumru ostaje nam samo nada kako narod vjeruje u priču o ludoj Stojici.