ZNA SE!
piše: Emil Cipar
Približava se svibanj. Počinje s „Praznikom rada“. Prvi svibnja nije slučajno izabran kao dan u kojemu će se slaviti rad. Uspomena je to na krvave demonstracije održane u Chicagu 1. svibnja 1886. Radnici su izašli na ulice da bi izborili osamsatno radno vrijeme.
U sukobima s policijom poginulo je tada više od dvije stotine radnika, a osam radnika je osuđeno na smrt.
Nikako nisam imao sreće s tim praznikom. U socijalizmu su ga degradirali u Praznik rada, prilika da se pokažu tobožnji ekonomski uspjesi radničke klase i sindikalnog pokreta. Koji cinizam …i pored tih silnih uspjeha i pobjeda na svim poljima, za mene u socijalizmu nije bilo mjesta.
Dan borbe za radnička prava, bio bi pravi naziv. Borbi za radnička prava posvetio sam cijeli svoj radni vijek.
Ali s Praznikom borbe za radnička prava kako rekoh nisam imao sreće. Želio sam uvijek da te proslave budu dostojanstvene …jedno tiho sjećanje na poginule kolege …ne samo 1886. u Chicagu, već na sve ostale, koji su u borbi za radnička prava kroz povijest izgubili svoje živote.
Kao Brođanin ne mogu ne spomeneti Đuru Đakovića jednog od velikih sindikalaca, koji je zbog svojih ideala također izgubio život.
Zbog prava koje sada uživamo poginulo je, mučeno, proganjano puno ljudi …Rosa Luxemburg, Karl Liebknecht, Đuro Đakovoć, Lech Walesa, Martin Luther King, Nelson Mandela i brojni drugi. Njih bih se rado prisjetio prvog svibnja. Neka mala skromna svečanost bila bi sasvim dovoljna.
Ali nemam priliku. Danomice prolazim pored rodne kuće Đure Đakovića. Komemorativni park Hrvatskog sindikalnog pokreta pretvoren u parkiralište. Mi kao da se stidimo svoga slavnoga sina, nastojimo sjećanje na njega potisnuti u stranu. Sindikalni vođe danas …organiziraju na taj dan besplatni grah, negdje daleko od njegove rodne kuće, samo zbog toga da ga nebi morali spominjati u svojim govorima punim praznih fraza.
Berlin je postao i moj grad. Drago mi je da Njemačka više nije podijeljena, a Berlin je simbol ujedinjenja. Moje zadnje posjete Berlinu bile su još u vrijeme, kada je nekadašnja podjela bila još jako vidljiva. Točno se vidjelo, koji dio je pripadao istočnom, a koji zapadnom dijelu.
S interesom pratim što se u Belinu događa. Jedinstveni je primjer u kojemu multietničnost funkcionira. Različite nacije, rase i religije trude se razlike pretvoriti u prednost i poboljšati suživot u zajedničkom gradu.
Ali! U Berlinu, već godinama na Dan borbe za radnička prava marširaju žalosni ostaci, još žalosnije povjesti. Neonacisti iz cijele Europe žele nam reći da njihova bolesna ideologija još živi. I šta mogu drugo napraviti nego nerede, porazbijati izloge i unijeti nesigurnost i nemir u multikulturalnu i multietničku metropolu.
Ove godine jedan jedinstveni Savez pod nazivom Savjet za demokraciju odlučio gradske ulice na Dan rada ne prepustiti onima od jučer. Na listi Saveza su prominentna imena iz svih područja društvenog, sportskog i kulturnog života Berlina. Oni pozivaju sve građane, udruge, nacije i religije da se pridruže akciji „Ovaj grad je naš grad“.
Zajedno smo jači, rekli bi nam iskušani borci za ljudska prava.
Hrvatski glas Berlin se pridružuje savezu …to je samo po sebi razumljivo. Kao sindikalac znam …ako se boriš možeš izgubiti, ako se ne boriš, već si izgubio.
Priključiti se Savezu ili ne stvar je osobne savjesti i može se prihvatiti ili ne. Ali sudjelovati u izboru između bolje budućnosti u svjetu tolerancije, razumjevanja, demokracije, poštivanja ljudskih prava…, ili u svijetu koji sve to odbacuje …ne možemo izbjeći. Šutnja nas je već jednom jako skupo koštala. Preko dvadeset milijuna žrtava. Njihova bezbrojna groblja diljem Europe opominju.
Naše sudjelovanje dužni smo onima koji su pali u borbi za naša prava, a i našoj djeci, koja zaslužuju svjetlu budućnost.
Mojim sudjelovanjem želim reći Đuri Đakoviću …nismo te zaboravili susjede!
O aktivnostim Saveza idućih dana, možete saznati više na web-stranici www.mbr-berlinpunkt.de .