SLAVONIJA ZA LAJKANJE

a kad pogledaš realno …ono …prođe život  

tekst i foto: Emil Cipar
Nakon 37 godina boravka u inozemstvu… imati mogućnost živjeti u kraju s kojim si cijelo vrijeme bio povezan, u kraju o kojem si odrastao, a biti financijski neovisan o prilikama u tom kraju …dođe čovjeku kao ispunjenje najveće želje.

Slavonija …moja Slavonija …onakva kakvom ju ostavih, onakva kakvom su ju opisali Josip i Ivan Kozarac, kakvom ju je vidio Tadijanović, Cesarić, Mađer… kakvom ju u srcu i uspomenama nose tisuće Slavonaca diljem svijeta.

E zbog tih tisuća Slavonaca diljem svijeta obilazim našu Slavoniju, utrkujem se s vremenom… Htio bih zbog njih, zbog sebe, a možda i zbog idućih generacija, ako ih to bude zanimalo, zabilježiti ju onakvom kakva ona danas jest.

Fotografiram fotoaparatom ili mobitelom, neke razgovore zabilježim. Razočaran sam današnjim izgledom slavonskih sela. Nekada su kuće građene tako da bi se u njima živjelo i osjećalo ugodno, a danas se grade kako bi se svijetu pokazalo nu mene! Balkoni na kojima osim rublja koje je obješeno za sušenje, nikada nisam vidio ljude. Kovane ograde iz Bau-hausa ili Obija zamijenile su zidane ograde i drvene kapije u pjesmi opjevane.

Neke slike objavljujem na fejsu, jer znam da ih tako najlakše dijelim po cijelom svijetu

Primjetim kako i moji prijatelji daleko više pažnje posvećuju starim kućama. Takve slike imaju u pravilu daleko više komentara i „lajkova“.

Gledam Slavoniju očima jednog povratnika. Ponekad mi uspije otkriti neki detalj koji mi otme uzdah i komentar: To je to! To je moja Slavonija!

Tako je bilo i s ovom slikom. Vozim polako od Malina prema Slavonskom Kobašu, slijedeći rijeku Orljavu. Desno je Orljava, a lijevo polja i pašnjaci …i nepregledna slavonska ravnica.

Put ispred mene ravan kao da je linealom povučen. Kuća nema, ljudi nema …samo Slavonija i ja.

Primijetim ispred mene siluetu pješaka na putu. Stanem, fotografiram…

Kada sam kod kuće prebacivao fotografije na računalo uočim odmah ovu. U biti …na njoj ništa posebno, ali mi je ipak najdraža od svih.

Objavim ju na fejsu. Nije trebalo puno čekati pojaviše se prvi lajkovi i komentari.

Petar Braco Divljan koji je već dugo u Njemačkoj primjećuje kako asfalt na cesti nije baš up to date:

Petar: –put spreman da ga se ponovo asfaltira

Odgovara mu Dinko Grad Anđela koji je tek dvije godine u Njemačkoj. Ja prepuštam ovaj prostor njihovo dijalogu, jer su u njemu …sasvim spontano dali najbolju ocjenu Slavonije i njenog iseljeništva:

Dinko: …kako je dole …neće nikada…

Petar: a čuj sad je to EU, biće vrijeme da se polako pokrene

Dinko: …hm, hm …sve se bojim… dolje se ne može pokrenuti ama baš ništa …mrtvo je sve …bit će dobro da se za kruh ima …300 000 ljudi blokirano …trebat će generacije da se bilo što pokrene …gledam dnevnik nove-tv …to je strašno što se radi…

Petar: -Dinko vjerujem ali sam i previše dugo odsutan da bi bio kritičan i mogao što da kažem jer ne poznajem situaciju…

Petar: -a pogledaj onaj mali tamo sam ja koji još uvijek putuje, otišao sam prije 30 godina, mislio godinu, dvije, 5… i kao da sam zaboravio put natrag, a natrag više ne možemo, a kad pogledaš realno ono prođe život

Dinko: samo naprijed Pero …ima još života i nisi ništa dolje propustio…

Petar: a čuj pojma nemam nekada mi sve ovo ovdje ide na živce i mislim dali su svi popizdili, ali kad čujem i vidim da i od goreg ima gore

Dinko: ti si se već naučio na taj život i gledaš kao i Nijemci …a nama friškima je odlično …imamo nešto …posao, a dolje nema ni toga …samo kukanje i odavanje alkoholu ubojstva i ružne vijesti…

Petar: ma slušam Radio-Brod svaki dan i čujem opet neki policajac iz ljubomore ubio sebe i ljubavnicu, on 43, a ona 37, pa šta mu je to trebalo, dva dana raja priča i opet se zaboravi.

Dinko: …da …poznavao sam ga …moja generacija …imao dobar posao, pa popizdio …kako li je ljudima koji nemaju što jesti i bore se iz dana u dan …bio sam dolje na tri dana …puste ulice …ljudi hodaju kao zombiji …depresija na sve strane …beznađe…

Umiješah se ovdje u dijalog slijedećim riječima:

-petre, dinko …čitam vaše komentare i razni osjećaji se u meni bude. vi ste nehotice ispričali pravu istinu o hrvatskom iseljeništvu. oni koji su duže vremena vani bi se vratili, a oni koji su ovdje bi što prije otišli. napisao bih nešto o tome za Hrvatski glas Berlin, ako nemate ništa protiv.

I tako je ovaj motiv iz slavonske ravnice, uhvaćen u tisućinki sekunde jednog siječanjskog nedjeljnog poslijepodneva ovjekovječen za buduće naraštaje. Ako je čitanje ovog članka pobudilo u vama želju vidjeti više slika iz Slavonije, posjetite me na fejsu …ovdje: Emil Cipar. Ako još nismo prijatelji, nema problema …pa ljudi smo …jednostavno …pošaljite zahtjev.