Pavao Martinis
Kada bi našao puteve života
u sveopćim ciljevima (ne) istinskih ljepota
kada bi vraćao unaprijed uspomene ruža
skrivajući se u zumbulima krvavih sunca istinitih suza,
ti vratio bi opet jutru budnost saznanjem većim
negoli si sretan ili tužan
a manjim od sutona bačenog u more nadajuće zore
Puste snove ostavi sancima stranim
maštajući u skrovitoj javi-
prepunoj mirisnog cvijeća
čistog daha proljeća.
I da ne misliš nisi ostao sam,
u vječnom zastoru propuha planetarnog mesa
on nije za te tuđinca samog nastao
ili zbilje duše susjedovih vrednota.
To put je bio
put je sada
i bti će …