NOVA KNJIGA: Zbirka pjesama Park slomljenih snova, Valentine Vukman Zelić
piše: Sonja Smolec
Knjiga je predstavljena u Orebiću 9. kolovoza s početkom u 19 i 30 u dvorani Narodne knjižnice i Općinskog vijeća.
Program je vodio novinar u mirovini Joško Jelavić, a sudjelovali su, uz autoricu, Ivo Maričić Đani, predsjednik ogranka Matice hrvatske, izdavača zbirke pjesama, recenzenti Ena Strinić i Sonja Smolec, Nataša Ujević, Boris Njavro, stihove je čitala Ivana Ljepotica, nastupila je klapa Nava i mladi orebićki pjevač Ivo Ucović sa svojom pratiteljicom. Sve prisutne je pozdravio načelnik općine Orebić, Tomislav Ančić.
Park slomljenih snova’ je njena četvrta zbirka poezije i poezije u prozi. Od 2006. do danas objavila je zbirke pjesama Blago moje skrivene škrinje (Orebić 2006.), Zatajena (Velika Gorica 2008.), Uglazbljeni koraci – Steps set to music (Velika Gorica 2010.). Od 1993. godine živi i stvara u Dubrovniku.
Ovo je definitivno bio kulturni događaj kojem je vrijedilo prisustvovati, bez obzira što sam na putu do Dubrovnika i Orebića i nazad provela više od 24 sata. Valentina je definitivno pjesnikinja o kojoj će se još mnogo čuti.
Ovim putem bih se još jednom zahvalila 
autorici koja mi je omogućila dolazak, te njenoj obitelji i svim Orebićanima, na izuzetnom prijemu.
Emotivna lutanja
Valentina Vukman Zelić je vrlo emotivna osoba, njena poezija je duboka, iskrena. Slike koje koristi kako bi nam prenijela svoje osjećaje nisu namjerne, unaprijed planirane, one su spontani odraz njenog bića, njenog najintimnijeg bivstva. Ovo je definitivno knjiga vrlo specifične ljubavne poezije, bez obzira tko ili što je objekt ljubavi.
“Sretna sam i nesretna jer srećem te, kao sinoć,
samo u tjesnacima svojih snova.”
(“Kad lanterne se gase”, str. 13.)
U svojim emotivnim lutanjima je nesebična; jednako kako za sebe, Valentina i za druge traži riječi utjehe, molitvu, mir… i iznad svega ono što je toliko potrebno svakom ljudskom biću – iskreni zagrljaj koji poput mosta koji spaja vijekom razmaknute obale može spojiti dva ljudska bića. “Možda se spoje”, kaže Valentina, poučena životnim iskustvom.
“i još nešto, jako važno –
ne zaboravi ponijeti zagrljaj.
Prenesi ga mostom,
možda se spoje
vijekom razmaknute obale.”
(“Za nas, bez osvrtanja” str. 15.)
Kao što sam već u prethodnoj rečenici spomenula, Valentinino životno i emotivno iskustvo duboko je. Oko sebe prepoznaje sve što je lažno, bili to ljudi ili scene; sve su to kulise od kojih se ne može živjeti. Mjesta koja ne mogu imati pravo ime jer nisu stvarna.
“Postoje ljudi koje vrijedi zaobići,
postoje i oni,
zbog kojih nije vrijedilo živjeti u mraku”.
(“Idi s Bogom” str. 23.)
Razočarana je ne samo ljudima već i lažnom vjerom i licemjerjem:
“Između nas i neba, nepremostiva razlika,
između nas i vas ne postoji bajka.”
(“Između nas i vas” str. 24.)
Kroz Valentinine stihove, ponekad vrlo suptilne, ponekad oštre i blještave poput komadića ogledala, gorke poput srca bademove koštice, iščitava se ne samo njena sudbina već i sudbina njene generacije.
“O, kako je lako potonuti!
Utopiti se sam u sebi
kad sleđena lokva
podsjeća na more.”
(“Sve veliko je kad nemaš” str. 29.)
“I nakon tisuću inkarnacija
u kakve smo se ljude pretvorili?”
(“Bez proljeća uživo” str. 34.)
No, sve prethodno rečeno ne znači da Valentina ne piše i romantično. Njena romantika odjevena je u boje i glazbu, i u ljubav, tako jednostavnu, kako i sama kaže:
“Sutra, možda te podučim
asketizmu, boemstvu,
i kako uzvišeno voljeti palme.”
(“Sutra ću ” str. 41.)
Nema razlike između Valentine-osobe i Valentine-pjesnika. Sve što vidi i čuje, doživljava veoma duboko. Hladne, ledne kiše, kreket žaba, lanterne u noći, zvijezde zarobljene iza betonskih zidova, zvukovi u noći. (“Zelena metropola”, str. 47, “Nizvodno u šupljim cipelama”, str. 48, “Odlazak”, str. 55) Za nju je njen Dubrovnik, kao i Orebić polazna stanica s koje kreće da bi ponovo otkrivala svijet izvan njega i čežnju koja ju uvijek vraća kući. Iako vrlo originalna, njena poezija nije komplicirana, nad njom čitatelj neće u nedoumici stati i razmišljati, ne shvativši pročitano.
“O svemu tome netko je već ljepše pjevao
sve to, netko je već ljepše naslikao,
a ti ćeš sutra odšutjeti,
raširiti ruke plaho i nestvarno,
zaustavit’ ih kao kazaljke sata
u očekivanju ljepote,
kojoj ne nalaziš riječ.”
(“Ljepota bez riječi” str. 62.)
Drugi dio ove knjige, Lovrine suze, poezija je u prozi. U tom se dijelu ponavljaju neke pjesme iz prethodnog poglavlja i svaka od njih postaje poetska priča. Rat koji je doživjela i proživjela ostavio je vrlo dubok trag u njenoj duši i osobnosti.
“Ja, hodač kamenim stepenicama, ogledavam se u oknima palača iza kojih samuju tužne sjenke prošlosti. Gasim svjesnost proteklog dana u kolebanju sjećanja i zaborava.
U moru sjena Grad rađa pjesmu koju buka sputava, surround žamora kamen upija. Tišina je objavljuje, mirisno slatku poput pitosporinog cvijeta, prisvajaju je strune na vratima Grada.
Ponovno miriše na bijeg iz tuđine, u tuđinu.”
(“Miriše na bijeg” str. 83.)
Pokidane su one najtananije, nevidljive veze koje su kako svakom čovjeku, tako i njoj, značile više od same sigurnosti. Pripadnost. Njeni se pokušaji pretvaraju u oksimoron – traženje lijepih trenutaka u nemogućem. Ono što joj treba je vjera u ljude, u sebe i, jednostavno, – postojanje.
“Osluškujem svoje korake na praznik duhova i poželim susret s vihorom. Poželim, k’o ptici, da opljačka mi snove i uzme sva sjećanja. Zaboravljam da nemam krila za letenje i da se snovi ne mogu ukrasti.
Tko sam ja, oče?
K’o ptica pitoma, u krletci minulog vremena čeznem za očima praskozorja, rosom u zraku, slobodom u gori.
Kamo idem, oče?
Još uvijek, preda mnom, proteže se put koji ne poznajem.”
(“Iznova” str. 66.)
Ne želi biti nevidljiva nametnutim nepostojanjem, poput slika na dnu kutije uspomena, slobodna da opet može reći “Ja” kad treba biti jaka, ako želi, dopusti si da bude slaba, ako treba da može i zaplakati.
“Skupivši i posljednje listove lirike i dnevničke zapise slijepljenih stranica, zapakirala sam kutiju prepunu sjećanja. I zaljepila. Pokušala sam bar na trenutak dozvati radost tih ratnih godina, nisam uspijevala ni taj trenutak prije odlaska u nepoznato. Još nekoliko sati morala sam biti jaka, a poslije, poslije mogu biti ja, ona u kutijama posložena i zaljepljena. Satima već nisam bila tu, otišla sam u obliku nevidljive sebe.”
(“Zaljepljena sjećanja” str. 82.)
Ova knjiga je definitivno Valentinina najzrelija zbirka. Vjerujem da će mnogi u nekim od njenih stihova prepoznati i vlastite emocije.