piše: Igor Matijašić
Pavao Pavličić definitivno jest moj omiljeni hrvatski autor, a s njegovim sam se djelima počeo intenzivno „družiti“ još u osnovnoj školi. I nastojim ga pratiti te čitati njegove knjige redom kako izlaze. Mora se priznati da je to vrlo zahtjevan i vrlo izazovan zadatak jer se radi o čovjeku koji je napisao, ni manje ni više, nego stotinu knjiga do sada!
Ako sam bio dobar u brojanju „Pohvala tijelu“ je stotinu i prva…
Već i taj podatak zaslužuje izniman respekt prema piscu koji je ušao u poodmakle godine (rođen 1946. u Vukovaru), no njegov stvaralački zanos i tempo objavljivanja knjiga nimalo ne jenjava!
Ne znam volim li više njegova djela s primjesom fantastike, krimi-romane u kojima slučajeve rješava novinar Ivo Remetin ili pak autobiograske zapise o sjećanjima na rodni grad. Stil pisanja koji posjeduje Pavličić naprosto je neodoljiv, lakoća kojom je čitatelju omogućeno da bez ikakve zadrške „kliže“ po njegovim rečenicama natjerala bi vjerojatno i najžešće kritičare da mu daju najveću ocjenu za „umjetnički dojam“.
Najnovije djelo (Pohvala tijelu) je neobična knjiga jer pisac na više od dvjesto stranica progovara o svakom, pa i najmanjem djeliću ljudskog tijela.
Na svoj osebujan, poseban, „pavličićevski“ način…
I dok se još bez problema može zamisliti da netko napiše kakav esej o kosi, ušima ili pak ustima (pa čak i o spolovilu ili o guzici), samo će pravi majstori riječi „složiti“ zanimljivu priču o, primjerice, – nadlaktici…
A Pavličić piše i o pupku, leđima, peti, nožnim prstima, koljenu – ukupno 40 kratkih, ali iznimno zanimljivih tekstova o svim (ali baš svim!) dijelovima ljudskog tijela.
Knjiga koja se upravo zbog zanimljivosti i neobičnosti čita u jednom dahu (mada su gotovo sve autorove knjige upravo takve).
Ili da kratko rezimiramo – Pohvala tijelu nova je sjajna knjiga koju potpisuje najplodniji hrvatski autor nakon koje nestrpljivo čekam redni broj 102…