Vidi ti našeg Jože! Ko bi rekel
piše: Joža Prudeus
Nema se tu što pričati. Dogodilo se to u mojim najboljim godinama. Bože moj, a koje su bile takve?
Imao sam, kako se ono kaže šokačko-šatrovački – veli – cirka oko četiri banke i nešto pride.
Zora puca, bit će dana! Bit će, ali tek za jedno dobrih dva sata jer zimsko je jutro, a ja obavljam brijanje u pola pet.
Je, tko mi kriv – treba jednim autobusom od Luga Samoborskog do Samobora, od Samobora drugim do Zagreba, točnije do raskršća Slavonske i Savske, pa onda tramvaj koji prvi nadođe i ako uspiješ upasti, jer je oko sedam vrijeme kada ti se čini da je svijet poludio za poslom. Toliko ih pokušava i odustaje čekajući sljedeći jer za ženama i tramvajima se ne trči. To sigurno nije rekao Pitagora jer u njegovo vrijeme tramvaja nije ni bilo. Toliko bar znamo.
Dakle ili četrnaestica ili šestica koje voze izravno na glavni zagrebački, koji je, u vremenu o kojem je riječ preimenovan u Trg Republike.
Na vratima grozdovi što radnika što neradnika, ne pozna im se po nosu. Djelatnika nijednoga: nestali su četrdeset i pete, a pojavili se devedesetih u novom stoljeću.
Vratimo se mi brijanju. Brijem se britvicom.
Što ti ga znam, ali oni električni zujatori nikada ne dorade posao kako treba. Toliko sam već izvježbao obraze i bradu da sam, a to se događalo zimi posebice, podnosio i suho brijanje. Ono struži li ga struži.
A vani, da to vam nisam rekao (mislim napisao) brije li ga brije. Baš tog siječanjskog jutra. Prava snježno januarska diktatura.
Imao sam ludu sreću što sam gotovo uvijek prvi prtio, a snijega, još su u to vrijeme zime bile zime – do koljena.
Znam već gunđaju neki što ne skratim, što ne prijeđem na stvar.
Da vam budem iskren, meni se nikuda ne žuri, pišem polako potanko, tek je pola tri, a vi ako ste nervozni ili imate važnijega posla prekinite čitati pa nastavite u sebi prikladnije vrijeme.
Autobus se jedva doklizao jer ni ralica ne bijaše prošla do postaje u Lugu (da je Samoborski već sam napisao). Otvori vozač vrata, sažalno me pogleda kao i svaki svakog takvog i sličnog jutra. Pokaz?
Ma kakav pokaz, ni ne pokazujem ga niti ga on išće. Prvo već me svi znaju, a drugo, da i ne znaju tko će l(j)ude u te sitne ure još gnjaviti. Sve da mu pokažu sliku s rendgenskog snimanja zuba, prošlo bi.
U autobusu jasno, ne moram ni pisati, mjesta na biranje. Međutim ja niti sjedam niti nasjedam. Fin. Kako se u moje vrijeme govorilo za slične – kao da sam iz Finske.
U busu tek jedan stisnuti, zimogrozan, očito muškarac, šćućurio se na sjedalu i tri ženskog roda dobro stojeće jer su se držale za rukohvat ili im se on od studeni za prste zalijepio.
Naklonim se glavom na pozdrav svima odreda i krenem prema srednjim vratima.
Kako ja mimo njih, a one, iako vrijeme bijaše prije za sve drugo, negoli za dijeljenje osmijeha, osmjehnuše se meni. Kako koja: jedna sramežljivo, druga malo otvorenije, a treća, istinabog malo smrknuta, onako poširoko kao da se znamo još iz pučke škole.
A meni drago – u to ledeno jutro topli osmijeh grije bolje negoli zeleni čaj. Neka, eto, ima još uvijek ljudi s osmijehom makar u pet i pet ujutro.
Na sljedećoj postaji nije čekao, znači nije ni ušao itko – očito tu žive pametniji i sretniji od mene.
No treća sreća, tu ih je troje upalo. Kad kažem troje znači miješano: dva muškarca i jedna crnka.
Oni ništa, ali zato ona mi se na naklon prpošno osmjehnu.
I tako, budući da nema više postaja, dok biste vi, ili bih ja, ili bismo mi rekli britva, eto nas na samoborskom autobusnom. Jasno kolodvoru ne moram još i to pisati. No eto, imam vremena, kako rekoh, pa mi nije teško.
Sada slijedi iskrcaj iz ovoga, pa ukrcaj u onaj koji će se sanjkati put Zagreba via Svete Nedele koja, od moje prve godine života pa sve do sada kada se sve ovo događa, nije bila sveta jer su tako drugovi odlučili.
S druge strane nepismeni su i onda i danas pisali Nedjelja misleći da je tako točno, zapravo ne misleći pravopisno ni povijesno utemeljeno. No nećemo sada još o tome.
Eee, sada je već bilo svijeta. Gotovo pun autobus, a pred ulazom još toliko, plus nas četvero iz prije spomenutog busa.
Evo, sad sam skratio riječ da ubrzam priču.
Sada i kondukter gleda u pokaze. Nema švercanja.
Pa sve kada na usputnoj sva trojka otvori za izlaz, a koji padobranac uđe na zadnja ili srednja, čuje se vozačeva:
– Ulaz je na prva. Molim vas, dođite pokazati karte.
Onda ono probijanje kroz gomilu, dok autobus stoji li ga stoji.
Dobro unutra sam. Stisnut između pospanih i nervoznih.
No ima i prijatnijih lica.
Eto, pogleda me jedna poznata sugrađanka i dobrodušno se osmjehnu. Uzvratih. Svrnem pogled udesno kad ono, tek iz viđenja poznata (da ne kažem iz svakodnevnih autoputovanja) mlađahna, punašna podari me također punim osmijehom. Sad mi već posta malo i ugodno-neugodno.
Pa kad se tako do Zagreba izredalo desetak ženskih osmijeha s lijeva, s desna, sprijeda i straga, odlučih poput patuljka Sramežljivka zuriti u strop autobusa.
Zurim i mislim. Nije da mi osmijesi ne gode, ali što je previše… i da imam upola manje godina, teško bih izdržao.
Što se muškaraca tiče, istina da su me bedasto pogledavali, a to što se nijedan nije osmjehnuo to mi odgovara.
Iskobeljah se kod Vjesnika, kao i njih dvadesetak za mnom, uz tramvaj koji upravo kretaše s postaje, a ono ne grozdovi jer je siječanj, ono ledenice obješenih obješenjaka koje drže se grčevito za rukohvat pokraj širom otvorenih vrata.
Čekamo drugi, a ja, da vam opet budem iskren, čekam da mi se dame prestanu osmjehivati. Pa konačno ove koje su sa mnom pristigle, već su se pola sata valjda dosta osmjehivale, a ove Zagrepčanke nit me znaju nit poznaju.
Jarca! Jedna se zagrcnu, i Bogu hvala, stavi ruku preko usta.
Dođe tramvaj, a unutra, da se ne ponavljam više, kako dođe koja tramvajska postaja, kako novi svijet uđe, tako se osmijesi nastavljaju. Sad već to zovem cerekanjem, makar rekli da sam prost.
Toliko me je to smijuljenje iživciralo da sam na trgu, koji se onda zvao, kako se zvao već sam spomenuo, izletio iz tramvaja tako hitro i nespretno da sam skoro ljosnuo o poledicu nastalu od brojnih čekača. Uletjeh u firmu ili tvrtku, kako vam drago, koja srećom bijaše na par koraka, i odahnuh.
Odahnuh, časna riječ.
Jasno, osjećam i vi, jer svi se smiju, a vi mrtvo hladni. Ja hladan.
Na porti ljupka, uvijek nasmijana Klara. Mahnem rukom u znak pozdrava i nešto me štrecne. Pobogu, zašto umjesto osmijeha prasnu smijeh kada me spazila?
Sad već od ljutnje, stube sam preskakivao prema drugom katu.
Još je rano, nema nikoga pa mogu u miru sa sebe poskidati sve darovane osmijehe. Primiriti se, i pribrati.
Uzeh čajnik, pa kao obično, krenuh po vodu kako bih kolegicama čaj priredio da se utople kada uskoro stignu.
Otvorih slavinu.
Zirnuh u ogledalo onako nehotice i – užas!
A da, već ste zaboravili početak ove raspričane priče!
Gdje je onaj redak u kojem sam spominjao brijanje u četiri i pol. Sjećate se? Da. Baš to.
Budući da sam se strugao zato što mrzim električne brijače, jasno da sam se, što se i drugima dogodi, malčice tu i tamo porezuckao. Tako toga jutra jedno deset puta.
I jasno, po starom brijačkom iskustvenom običaju, to i drugi čine, stavio odmah i komadić toaletnog papira da zaustavim crveni curak.
Da, samo što pametni i staloženi poskidaju papiriće prije negoli izađu iz kupaonice, a ne nose ih na licu u autobuse i u tramvaje.
Uh, jest jako smiješno.