Baš me briga za “babe sa ‘ladnim trajnama”
piše: Martina Budimir
Zagreb/ Događaj se zbio 4. svibnja 2009. godine: Ne postoje riječi kojima se može opisati sinoćnji doživljaj. Sa svojih trideset i kusur i s puno i lijepih i manje lijepih priča u životu slobodno mogu reći da je to bio jedan od najljepših dana u mom životu, nemjerljiv jedino s rođenjem mog djeteta.
I imala sam sreću podijeliti ga s meni najdražom osobom na svijetu. Oboje nas je boljela čeljust od iskrenog smijeha.
Hvala ti, gospodine Balaševiću, jer ako se osmjehom produžuje život, sinoć si nam darovao bar nekoliko tjedana! Doduše, možda i pokoju boru smijalicu…
Živimo u sredini u kojoj ne valja “upadat’ u oči” i zbog jučerašnje smo avanture izazvali opće zgražanje, sablazan. Ajme, koje budale, tri će se sata voziti do Zagreba, četiri sata sjediti na koncertu i onda se opet tri sata voziti kući! Baš me briga za “babe sa ‘ladnim trajnama”, sav se trud stostruko isplatio. I išli bi i dalje jer vratili smo se kući sretniji, ispunjeniji i kvalitetniji. I sigurna sam da će ova doza trajati, i trajati, i trajati…
Svi mi imamo slične živote, slične dogodovštine iz djetinjstva, slične obiteljske priče, ali samo je nekima Bog dodijelio talent da ih ispriča na takav način da, u isto vrijeme i tužne i smiješne, izazovu toliku količinu emocija kod totalnih stranaca. Ili mi možda i nismo toliko strani! Jesmo li možda samo skupina neizlječivih romantičara ili “večnih dečaka”, pardon, da se dame ne uvrede, vječne djece, skupljene na jednom mjestu oko osobe koja im dozvoljava da takav život smatraju potpuno legitimnih.
Ne znam, ali znam da sam sinoć prije “instalacije”, ma kakve instalacije, prije katarze, imala tremu! Da, ja u publici sam osjećala strah, uzbuđenje i grč u iščekivanju jer znala sam da čekam Velikog Čovjeka, nakon sinoćnjeg iskustva mogu slobodno reći, i još većeg nego sam ikada i zamišljala! Hvala!
Onaj osjećaj kada nešto godinama čekaš …
Prošlo je gotovo pet godina od gore napisanog teksta. Usuđujem se nazvati nas osobenjacima, vjetropirima, ludama u punom značenju tih riječi, u onom, naime, u kojemu dolazi do izražaja sva njihova pozitivnost.
Čekali smo godinama dan kada ćemo konačno moći otići na pravi Balaševićev koncert. Zašto nam je to uopće bilo bitno?
Kad sam bila dijete, tata je sestrama i meni donio kazetu Đorđa Balaševića, album „Panta rei“. Tata je bio kondukter u autobusu dok je to zanimanje još postojalo. Odlazio je svakoga dana prije zore, u 5 ujutro na posao, a vraćao se u 7 navečer. Stalna relacija: Kutjevo-Zagreb-Kutjevo.
Sretao je tata putujući godinama mnoge ljude, donosio uvijek dašak modernoga bilo iz Zagreba, Opatije ili Njemačke, ovisno odakle su poznanici dolazili. Bio je pravi građanin svijeta, otvoren za novotarije tipa folije za televizor preko koje nam program više nije bio crno-bijel nego ljubičasto-zelen sa svim pripadajućim nijansama.
Znao je puno ljudi i oni su znali njega. Ne prođe tjedan da mi netko ne kaže da je poznavao moga tatu, da mu je puno pomogao dok je studirao ili putovao u Zagreb. Tu i tamo, tata bi nam donio poklon koji je dobio od poznanika.
Toga su dana on i vozač dobili dvije kazete: onu Matka Jelavića i onu Đorđa Balaševića. Kako je tata uvijek prvo gledao udovoljiti drugima, a tek onda sebi, a čika Joso je imao dvije kćeri od kojih je starija već bila tinejđerka, prepustio je njemu odabir kazete. I tako mi završismo s Balaševićem.
Bile smo ljute jer je Matko Jelavić baš tada imao nekoliko hitova, a Balaševića smo znali samo po „Im’o sam strašnog petla“ ili „Al’ se nekad dobro jelo baš“, uglavnom po zafrkantskim pjesmama koje su se vrtjele na radiju, a čiji smo pravi smisao shvatile puno kasnije.
OK, znali smo Balaševića i po „U ime svih nas iz šezdeset i neke“, neizbježnoj pjesmi svih štafeta i Dana mladosti. Uglavnom, sve je govorilo protiv tog dosadnjikavog recitatora.
No, bila je to prva kazeta s coverom koji je sadržavao tekstove pjesama, a samim time, bila je ta kazeta pravi izazov. I danas pamtim čak i neke zaboravljene pjesme iako većina Balaševićevih pjesama nikada nije pala u zaborav. No, da sam ga slušala i uživala, daleko od toga.
Dogodilo se puno poslije, na faksu da mi je prijateljica istog imena, iste grupe predmeta i istog senzibiliteta presnimila tek izašli album „Naposletku“. Uvjeravala sam je da mi se neće svidjeti jer Balašević je u svojim pjesmama ili dosadan ili se samo zafrkava. O, kako sam se grdo prevarila!
Album „Naposletku“ i danas mi je najdraži Balaševićev album ikada. Album je to preko kojega sam se navukla na Balaševića, a tko se jednom navuče na tu glazbu i na te stihove, uglavnom se više sa njih ne skida.
Ne mogu opisati koliko mi je važno što i moj životni suputnik u istoj mjeri uživa u toj glazbi. U životu treba imati sreću naići na osobu koju nemate potrebu mijenjati i koja nema potrebu mijenjati vas. Takav je Josip.
Čekali smo godinama priliku za otići na Balaševića. Prvi nam se puta ukazala nedugo nakon Josipove amputacije noge. Uvjerili su nas tada da nije mudro ići u tu gužvu na Špancirfestu u Varaždinu i da nam je pametnije da ostanemo kod kuće. Tada smo se još dali nagovoriti.
Slijedile su još neke nove prilike, no uvijek se nešto izjalovilo. Dočekali smo konačno „koncert“ u Kerempuhu. No, u međuvremenu je Balašević postao trend i doći do ulaznica bilo je gotovo nemoguće. Nama je na kraju ipak uspjelo.
Nije to bio koncert u klasičnom smislu te riječi. Uslijedili su pravi koncerti u Osijeku i Slavonskome Brodu. Josip, međutim ne smije boraviti u prostorima u kojima se puši, a u sportskim dvoranama na kraju koncerta hodate po tepihu od čikova.
Bila sam s društvom u Osijeku i uživala unatoč nekim distraktorima. Odlučih se u Brod otići u potpunosti sama na opće zgražanje okoline. Prošvercala sam Balaševiću malu bocu vina i zamolila ga da otpjeva Josipovu omiljenu pjesmu jer on ne može biti na koncertu.
Još me danas prođu trnci kada se sjetim da tu pjesmu nije namjeravao pjevati, ali da je to za prijatelja koji ne može biti na koncertu, veličanstveni osjećaj. I meni i Josipu koji ju je slušao preko mobitela.
Nikada nismo prežalili otkazani koncert na otvorenome u Našicama. Josip je čak rekao da nikada više neće ni pokušati ići na Balaševića, no kada sam prije nekoliko dana uspjela nabaviti karte za Lisinski rekao je: „J…i ga, kad ga opet obožavam slušati!“.
S nestrpljenjem smo čekali taj 3. ožujka očekujući konačno zajednički pravi Balaševićev koncert. No, kako li smo se samo prevarili! Nije to bila stand up komedija poput Kermpuha, ali ni pravi koncert, prije bi se reklo, kazališna predstava. Opet nas je zafrknuo i zadao nam novu zadaću: Jednom ipak moramo na pravi koncert!
No, nije to niti najmanje umanjilo veličinu ovog događaja. Ponovili smo pothvat iz 2009. i otputovali u Zagreb samo zbog koncerta. Tih 4 sata užitka nitko ne može platiti.
Reći će mnogi kako je Balašević radio ovo ili ono, izjavljivao ovo ili ono. Pa, tko od nas nije nekada rekao ili napravio nešto što je kasnije požalio ili promijenio mišljenje.
Ne slušam Balaševića zato! Bila je ovo emocionalna injekcija koja će, znam to, trajati neko vrijeme. Bio je to dan u kojemu sam se nebrojeno puta sjetila svoga tate kojega sam nedavno, ma koliko godina imao, prerano izgubila.
Ne treba meni podsjetnik na tatu, sjetim ga se svakoga, ali doslovce svakoga dana, ali toliko je životne istine u Balaševićevim stihovima da sam se tate sjetila onako kako ću ga uvijek pamtiti. Kao čovjeka koji me naučio voljeti život, uživati u malim zadovoljstvima i ne bojati se ponekad učiniti ludost za cijeli svijet u kojoj ja ipak nalazim neki smisao.